Bitno je kako se osjećaš... Tako ti nekako život i uzvrati.
Raduješ li se životu, raduje se i on tebi.
Bojiš li ga se, onda se život i tebe boji.
Voliš li život i život voli tebe...
Život uzvraća poprilično istom mjerom...
Netko će reći da u životu nekako najviše nastradaju dobri ljudi. Ali nitko ne zna kako se ti dobri ljudi osjećaju. Često ni oni sami ne znaju kako se osjećaju...
Osjećaj...
Onaj iz dubine. Onaj osjećaj, kad je čovjek sam sa sobom... Koji li je?
Taj, osobni osjećaj, kao skup svega.
Što više vapimo da nam drugi stvore sreću, što više očekujemo bogzna što od drugih, to više nismo sami sa sobom, to manje imamo sebe. I koji je osjećaj?
I koja je svjesnost, kako se mi uopće osjećamo?
I što god bilo, život tako uzvrati.
Ne da nas slomi ili diže na pijedestal "sreće u životu". Već da nam pokaže vlastiti utjecaj na vlastiti život.
Pa smo malo gore, a onda malo dolje.
Zaslužimo mi svašta...
Laž je najgora. Laž prema sebi. Život nas preispituje kratkotrajnim srećama, uzletima u visine pa nas treskom spusti na tlo, ne bi li razbio tu laž prema sebi.
Jer bitno je samo, kako se stvarno osjećamo. U dubini. Sada. U onoj, bez riječi, tihoj molitvi, kada uronimo u vlastito srce.
bglavac
irida
