Nedavno sam dobila knjigu za pripremu za štampanje i digitalnu objavu, "MOLJAC U SVILI" koju je napisala DANA ŠKRBA.
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
Nakon te knjige napisala sam Dani pismo i dobila sam Danin odgovor.
Uz njenu suglasnost i želju objavljujem moje i njeno pismo:
Zagreb, 23.08.2020.
Draga Dano,
ne znam kako bih Vas drugačije oslovila, nego sa „draga Dano“, jer sam radeći na Vašoj knjizi „Moljac u svili“ ušla duboko u Vašu delikatnu, ranjivu i finu dušu, da jednostavno moram početi ovo pismo sa „draga Dano.“
Kad sam dobila poruku gospođe Amire mogu li napraviti jednu knjigu, ali autorica je u zatvoru, odmah sam spontano odgovorila „da, mogu je napraviti.“
Gđa Amira mi je jako puno pričala o Vama, a kad smo završile razgovor, upisala sam Vaše ime i prezime u Google i počela sam čitati ono što se tamo pisalo.
Svašta sam pročitala, Dano, na puno toga sam se zgrozila, bila sam otvorenih očiju i usta čitajući nebuloze i okrutne riječi, a sa druge strane sam znala drugu stranu Vaše priče, onu koju mi je ispričala gđa. Amira.
Tada sam zatvorila sve portale i krenula u sređivanje Vaše knjige „Moljac u svili“. Nisam ni sanjala o tome na kakvo blago ću naići i što ću toga predivnog iskopati u tom tekstu kojeg sam morala prebaciti iz PDF-a u word i kako sam čitala dio po dio i sređivala interpunkciju te lektorirala tekst, puno puta sam ostala zatečena onim što sam čitala, zatečena tako sirovo brutalnim predivnim metaforama, da sam se pitala: Bože, otkud joj ovako predivna poezija? Ne možete zamisliti, draga Dano, koliko mi je bilo predivno i prestrašno čitati Vašu fantastičnu knjigu: predivno na ljepotu teksta i prestrašno na ono što sam čitala kao da gledam film, a autorica nije tu, da joj pošaljem poruku na Facebook i kažem joj „Bravo, Dano, čestitam, Vi ste otkriće moderne poezije i književnosti!“
E, pa sada, draga Dano, na ovaj način Vam to kažem i pišem: „Bravo, Dano, čestitam, Vi ste otkriće moderne poezije i književnosti!“
Dopustite mi ovu slobodu, da Vam ovo pismo pošaljem poštom i da ga čitate Vi i oni koji ga prije Vas moraju pročitati, ali bit će mi izuzetno jako drago, ako od Vas dobijem povratnu informaciju, da ste primili ovo moje pismo i držali ga u rukama, jer jedva čekam dobiti Vašu štampanu knjigu „Moljac u svili“, a jednog lijepog dana kad Vas ogrije Sunce slobode, možda će nas život povezati pa ćete mi je i osobno potpisati.
Evo, morala sam Vam ovo napisati, draga Dano, morala sam Vam poslati ovo pismo i nadam se, da ćete pisati i drugu knjigu. Bez obzira kome je predali da Vam je pripremi za čitanje digitalno ili štampano, pobrinut ću se da je dobijem.
Draga Dano, neću Vam ništa više pisati, ono što želim sebi – to želim i Vama i molim Vas: nemojte stati sa pisanjem, imate u sebi nepresušan ocean predivne poezije u prozi, predivnih poetskih metafora, Vaša predivna svijetla Duša ima još puno toga za reći.
Sa velikim poštovanjem i radošću završavam ovo pismo i želim Vam što lakše dane tamo gdje živite i gdje ćete živjeti još neko vrijeme, a nadam se da će se to vrijeme skratiti zahvaljujući Vašim prijatljima koji se bore, da se Vaš glas čuje i dalje.
Srdačno iz Zagreba,
Jadranka Varga
DANIN ODGOVOR MENI:
03.09.2020.
Draga moja Jadranka,
dopustit ću sebi tu slobodu da kažem „moja“, jer ovo nevrijeme mog života revnosno je istrijebilo potrebu da osobe prisvajam, strah me tereta koji nosi stajanje uz mene, no Vi ste sami stali na moju i stoga ste moji u adresaru mog života.
Kada mi je Amira rekla da ste prihvatili rad na „Moljcu“ i da se stvarno događa sve čemu sam se nadala, a što sam šapatom i kroz zube odavala, kada je „Moljac“ postao komad užeta prebačen preko provalije, prvi put od optužbe 2012.-te odahnula sam.
Utjeha je i golemo dobročinstvo Vaš čin pristajanja da „sredite“ knjigu i sve što je ona u konačnici stvorila pozitivno u mom životu. Neopisivno je vezati riječima ushit i spoznaju, da u vama neko nepoznat vidi humanost kada ste svim načinima oslikani kao zvijer i umobolnik, ali moram barem tim nemaštovitim „hvala“ reći koliko ste mi odmakli mač krivice od guše.
Hvala što ste odlučili sami misliti. Hvala što ste mi dali prostora i Vašu vjeru da imam pravo izreći prije svega riječi ljubavi.
Razgovorima sa rijetkim osobama koje su tokom pisanja davale svoje neke note u moj tok misli shvatila sam, da ljubav kakvu poznam nije bajka, nije nježno draškanje povjetarca, već gladna zvijer spremna da kida i gorak ukus najljepšeg osmijeha u ustima.
Voljela bih da je vedra i lagana priča koju „Moljac“ nosi, ali takvu nisam doživjela, možda su najvještiji pisci koji pišu o onom što ne znaju i natjeraju nas da vjerujemo, meni je dovoljno da napišem sve što sam naučila i da svi to zaboravimo. I sada znam ko stoji iza svakog nježnog reda i nadam se da će nakon godina ove razdvojenosti imati isti pogled i znam ko stoji iza svakog brutalnog reda i nadam se da će ga život nagraditi sjećanjima na bol iza kog stoji, jer ću ga ja zaboraviti.
Borim se sa pisanim medijima, portalima, nadobudnim piscima crne hronike koja je tako žuta da slobodno može spadati u sivu ekonomiju. Da bi mi se uopšte mogli dati obrisi monstruma, prvo je trebalo strgati moju ulogu u umjetničkim dešavanjima u regiji pa su koristili prosto navodnike uz svaki opis mojih radova. Najviše zgražavanja u ovom mizogeno-šovinističkom društvu i danas donosi karakterisanje žene kao one koja je moralna koliko joj je suknja duga pa me i nisu iznenadila optuživanja, da sam član kruga prostitutki za političku elitu i medijska nagađanja ko je otac mom sinu rođenom tokom izdržavanja torture suda.
Zapravo me nisu iznenadili ni mediji ni pravosudni sistem vođen medijskom hajkom, stvarno nije ni ucjena suda da ću moći zadržati dijete u zatvoru, ako potpišem priznanje djela ni advokatica koja je najbolja prijateljica sa tužiteljicom, iznenadilo me postojanje normalnih ljudi, Amire, Vas, Damira, Sandre, Nenada, Marine, Anise. Ulaskom u zatvor stekla sam osjećaj da je vani kraj svijeta, da „veliki brat“ diktira i svi klimaju glavom na Novi Poredak „moje stvarnosti“.
Instruktorica kreativne radionice Selma Karić me upoznala sa Amirom. Amira je pokrenula tsunami u mom životu. Upoznala me sa Damir Mali Bogec, došli su mi u posjetu, pokrenula je priču o knjizi sa Sandrom, Vama i gledala sam kako ona ista-sudbina-majka priroda-viša sila - sve što je uništila, iznova stvara i čini ljepšim čišćim svetim, nanovo me rađa.
Ispravili ste sve nepravde koje su mi učinjene od strane nepoznatih ljudi. Sada izdržavanje kazne ne dozvoljavam da bude borba sa ponižavanjem i maltretiranjem od strane prevaspitne službe i osuđenica ni lažna optužba zlodjela koje mi se stavlja na teret, ni vjersko ni nacionalno vrijeđanje, ni klevete i malverzacije od strane osuđenica ljubomornih na moj stabilan život van zidova.
Izdržavanje kazne pamtim po rođenju sina, po učenju slikanja i modnog krojenja, po prijateljstvima i knjizi. Sve ste okrenuli u sjaj i vrijeme iskorišteno, a ne vrijeme bespovratno izgubljeno.
Između korica „Moljca“ zarobila sam istinu. Nikoga nije zanimala istina, jer kao i svaka važna stvar u životu, istina nije blještava i lagana, već neugodna, nervozna, opterećujuća, a danas su svi opterećeni lakoćom življenja.
Prošle godine mi je umrla majka i na njenoj sahrani vidjela sam dobro poznata lica. I bila sam zahvalna Bogu što nikom nije bilo interesantno vidjeti mene, koliko odati poštu njoj, jer smo znali i oni i ja, da nju vidimo zadnji put, a mi ćemo imati još puno susreta. I stiskom ruke, prejakim zagrljajem uz prošaptano „drži se tamo pa se vrati“, rekli smo sve što nikakvi portali stotinama otkucanih redova i pokredenim fotografijama neće moći poreći – nekima još značim: suosjećanje koje sam dobila posvetom na knjizi Sandre, razgovorom punim nade u zajedničke večeri poezije sa Damirom, radost vijesti da pristajete uzeti „Moljca“ za svoj projekat, sve to unosi u moj život svjetlost stotinu sunaca.
Plašila sam se mraka knjige i glavni lik se morao zvati Lucije, nalik je meni, uzalud se zovem Dana kad u meni uvijek je noć. Nije me bio strah objasniti ironiju predrasuda i ljudske površnosti. I sâm naslov asocira na štetočinu, ali moljci ne jedu svilu kao što glavni lik Anđela nije išla od ruke do ruke, iako je godine provodila na glavnom okupljalištu bludnica, kao što nije prestala vjerovati u čistoću ljubavi, iako je silovana, kao što Lucije nije pristao, da ga zatruje pomisao o izdaji, već je tražio odgovore.
Ako sam ja prešutjela sve bitno kad su se postavljala kriva pitanja, knjiga će sačuvati sva prava pitanja za one koji znaju naći odgovore.
Knjiga je autobiografska onoliko koliko sličnih nepravdi možemo svi imati u životima i ljubavna je koliko možemo zdržati lijepih sjećanja među prstima raskrvavljenim krhotinama razbijenih snova i onom meni najbolnijeg: „moglo je biti“.
Stariji sin mi je pročitao komentar bivšeg partnera, inače kipara, koji je krivac za postojanje termina „kineski žuta“, kipar kaže da se duboko začudio divnim nježnostima, jer po njegovom sjećanju naše veze meni su kandže rasle po cijelom tijelu. I sad kad čitaju rezime naših odnosa, sve se nešto čude nad mojim iskazanim emocijama, jer sam sa njima bila tiha. Sad shvatam, da kad sam lišena svakodnevnih dokaza ljubavi, mogu da vrištim i gledam unazad u katastrofe tih odnosa koje u proždrljivosti sam pretvarala u emotivni začin, a sad u odmaku vidim da ih u dijelovima sebe još uvijek pravdam i volim. Morala sam reći, da još uvijek osjećam i volim. Zatvor učini da se osoba zapita, da li će se vrata ka slobodi ikada otvoriti ili su naša pisma slobodnima, u stvari, testament.
Knjigom sam opraštala sebi i zaboravljala drugima. Iz straha od Rilkeove poeme „Na kraju“: „na kraju niko nije odlučio, niko nije pokucao, niko nije poskočio, niko nije otvorio, niko nije stajao tamo, niko nije rekao 'dobrodošao' i niko nije rekao 'napokon'.“
Čitajući Vaše pismo, slušajući Amiru i preko nje pozdrave i lijepe želje osoba okupljenih oko knjige, znam kad već dođe tren da otvorim vrata slobode, neće tamo biti „niko“, već moj neko.
Tokom rata sa majkom sam 19 mjeseci bila u logoru, trebalo bi da ovih 14 godina bude lakše, jer je ovo u zatvoru, ali tu sam se prevarila. U logoru se uvijek znalo ko su neprijatelji.
Sad kad je ostao manji dio kazne ispred mene, još „samo“ pet godina, saznala sam da postoje i prijatelji. Lakše je sad boraviti iza zidova, hiljade minuta dijelim spoznaju da ste upoznali mene, a ne priču „o meni“ i radošću da na slobodi „Moljac“ svjedoči o svemu što ja nisam smjela.
Svega toga ne bi bilo bez Vas. Došli ste kao pomilovanje. Hvala Vam na lijepim riječima, željama, ohrabrenju, nadam se da ću Vas zateći u dobrom zdravlju i raspoloženju kad se najzad „oslobodim“.
Sigurno ćemo naći prostora za druženje, razgovore, dobre knjige, do tada slažem se sa Tolstojem: život treba voljeti više od njegovog smisla.
Sa poštovanjem i ljubavlju šaljem Vam zahvalu i lijepe želje da ste dobro.
Vaš prijatelj,
Dana
bglavac
edin.kecanovic
