Unutarnja muzika

Čovjekovo srce je muzički instrument koji sadrži veliku muziku. Ona je uspavana ali je ipak prisutna, čekajući pravi trenutak da zatitra, da se ispolji, da zapjeva, da zaigra. A kroz ljubav je moguće da taj trenutak stigne. Čovjek bez ljubavi nikada neće saznati za tu muziku koju nosi u svom srcu. Samo je kroz srce moguće da ta muzika oživi, osvijesti se, da iz potencijala postane nešto aktualno.

Ljubav pokreće taj proces, ljubav je katalizator. A ako ljubav ne pokreće proces tvoje unutarnje muzike, tada mora da je nešto drugo maskirano u ime ljubavi, to nije ljubav. To može biti pohota, može biti i samo seksualnost, senzualnost. Ništa nema lošeg u seksualnosti i senzualnosti, ništa nema loše ni u pohoti. Ja ne odbacujem to, oni su dobri onakvi kakvi jesu, a i to nije ljubav. To pretendira da Buddhe ljubav, sa time se može zaludjeti jedno drugo kao sa ljubavlju. A kriterij je da znaš što je to: ako tvoja unutarnja muzika počne da nadolazi, tada je to ljubav. Iznenada ti sebe zatičeš u dubokoj harmoniji. Ti nisi više nesklad, ti bivaš sklad. Ti više nisi kaos, postaješ kozmos; i život uzima novi kvaliteta, kvaliteta klicanja, kvaliteta haleluje.

To je jedini kriterij: kreni u traganje, kreni u dublje prodiranje u ljubav i tako ćeš jednog dana biti zatečen ispod svoje unutarnje muzike. A poslije toga život nije nikada isti.

Zapravo, poslije toga život tek počinje.