Čudesnu ljepotu svaki trenutak darežljivo nudi. Na Zemlji je raj, ali ga ne primjećuju. Crvena, narančasta, zelena, žuta, plava, indigo, ljubičasta.. Boje duge su se prelivale jedna za drugom na disku koji se pojavio pred Andrejem. Tih sedam boja činile su prstenove različitih debljina i svaki onaj veći, sadržavao je naredni, manji, blago se u njega prelivajući. Ovo čudo, bilo je nalik na gramafonsku ploču koja se vrtjela takvom brzinom, da je izgledalo kao da se ne miče. Spoljašnji presten bio je crven a posljednji, unutrašnji- ljubičast. U središtu je bila praznina. Andrej je htio da dotakne ovaj objekt koji je lebdio iznad njega, ali nije mogao. Do maločas su na istom mjestu sijale zvijezde a onda, najedanput, ovo. Konačno, na disku su se pojavila slova, mala i nečitljiva, a zatim i kao sasvim jasno ispisane poruke, očigledno iz drugih dimenzija. "Sedam je nota, sedam dana ima nedjelja, sedam je nivoa evolucije. Sedam dimenzija života, obilježenih duginim bojama, sedam nivoa svijesti... "Udaljenost najvećeg po obimu, crvenog, prstena od centra ukazuje na udaljenost njegovih stanovnika od Apsolutnog Izvora, o kojem ćeš uskoro saznati više.

Žitelji spoljašnjih prstenova robuju instinktima, unutrašnjim sukobima, promjenljivim osjećanjima, nemaštovitom logikom. Ljubav lako smjenjuje mržnja, najbolji prijatelji začas postaju krvni neprijatelji. Mnogi se gube u ispraznim diskusijama da bi našli razlike oceanskih proporcija u skoro istim teorijama." "Život je škola u kojoj se svakodnevno uči i polaže ispit. Svuda su prilike za sazrijevanje, testovi za naredni evolutivni nivo. Kad prođeš jedan ispit, čekaju te novi sa još značajnijim spoznajama. Nerazumijevanje ovih principa stvara od male prepreke veliku tragediju. Neki brzo napreduju u više razrede, unutrašnje prstenove, neki dugo sjede u istoj klupi istog razreda.." Nije bilo teško uvidjeti da ogromna većina žitelja Planete kruži, nošena zacrtanom orbitom prstena, daleko od centra. "Mora da im se vrti u glavi..," pomisli mladić, netremice piljeći u disk. "Nije ni čudo što na Zemlji vlada takav kaos!" "Rijetki se probijaju prema unutrašnjosti...," čitao je dalje. "Putujući prema centru, smjenjuju se ograničavajući usticaji, mogućnost slobodnog izbora postaje veća. Kako se obim onoga što je puko umovanje smanjuje, tako raste svjesnost o Postojanju. Prividne suprotnosti dualne logike pretapaju se u sve dublje spoznaje, što oslobađa od patnje i neznanja... "Približavanjem centru sazrevaju sposobnosti koje mnogi, ne poznajući potencijale ljudskog bića, definiraju kao paranormalne. "Neznanje čini da normalno izgleda paranormalno, prirodno neprirodno.

Čovječanstvo živi u podprirodnom stanju, daleko ispod svog potencijala. Što je jučer bilo nemoguće, danas je moguće. Zašto sutra ne bi bilo normalno ono što se danas smatra paranormalnim? I sijalica je čudo za nekoga tko je nikada prije nije vidio. Tko zna Istinu, ne čudi se tzv. čudima. Viši nivo svijesti, unutrašnji spokoj, opuštenost, sve to omogućava svjesniju spoznaju zakona uzroka i posljedice. netko bi unutrašnje prstenove nazvao Zemljom čuda, ali onome tko je spoznao jasno je sa su unutrašnji prstenovi samo put ka vječnosti..." "Nepoznavanje uzroka ne osklobađa nas od posljedica, nevjerovanje u nešto što je neminovno nije garancija da se neće dogoditi. Iako ne znaš suptilne zakone ovog svijeta, ne znači da ih možeš kršiti bez posljedica.

Kad npr. vozač automobila ne primjeti znak za ograničavanje brzine, on riskira da bude kažnjen. I ako mu se to desi, nitko mu nije kriv što nije gledao. Uostalom, kazna će ga naučiti pameti, učinit će ga obazrivijim. Čini se da je zakon Univerzuma surov, ali je to za našu dobrobit." "Ah kakav poklon!", uzdahnu mladić, "Ovo sam dugo tražio." On je vidio etape svog putovanja od početaka do ovog trenutka. Kretao se do sada bez mnogo svijesti o tome što mu se dešava i kuda ide. Sad je, međutim, veoma svjesno namjeravao da svoj put približi kraju, tj. središtu diska, centru Točka, da izađe iz paklenog kruga kauzalnosti. Andrej je polako prišao lebdećem objektu koji je bi nekoliko puta veći od njega. Nije se bojao. Njegovi prsti su krenuli ka središtu. I taman kad je mislio da je dodirnuo nešto, prsti su mu prošli kroz prazan prostor i sve je nestalo. Više nije bilo ničega. Opet samo nebo sa svjetlucavim, dalekom zvijezdama i prohladni povjetarac ljetne noći. "Dodirnuo sam je! Jesam..O, Bože, kako je to moguće!? Da li je ploča bila materijalna ili sam ja postao nematerijalan? I što je uopće materijalnost?" "Život koji živiš, svijet oko tebe koji doživljavaš, sve je to jedna video igrica, mladiću moj...," šapnu mu glas. "Video igrica? Genetski Kod, tja! Pa što sam ja, kompjuter, robot, što li? Ah!" "Saznat ćeš tko si, ne brini. Program tvog sazrijevanja odavno je spreman!" "Opet neki program!", neveselo izusti Andrej, ni sam ne shvaćajući, kolika ga je sreća snašla što je uopće zavređivao Istinu iz čijeg zagrljaja više nije mogao.