Kada sam imao četiri godine majka bi mi ponekad donijela kolačić vraćajući se sa 
tržnice. Uvijek sam odlazio u dvorište i polako grickao kolačić, ponekad pola sata ili 
četrdeset pet minuta. Gricnuo bih komadić i pogledao u nebo. Zatim bih dotakao psa 
nogom i zagrizao još jedno parčence. Uživao sam da budem tamo, sa nebom, zemljom, bambusovim stabljikama, mačkom, psom, cvijećem. Mogao sam to da činim jer nisam imao baš puno briga. Nisam mislio o budućnosti, nisam žalio za prošlošću i sav sam bio u sadašnjem momentu, sa mojim kolačićem, psom, bambusovim stabljikama, mačkom i sa ostalim.

Možemo jesti svoje obroke polako i sa radošću, baš kao što sam ja jeo kolačić mog 
djetinjstva. Možda vam se čini da ste izgubili kolačić svog djetinjstva, ali ja sam 
siguran da je još tamo, negdje u vašem srcu. Sve je još tamo i ako zaista želite možete 
sve pronaći. Jesti svjesno je najvažnija vježba meditacije. Možemo jesti kao da 
oživljavamo kolačić iz djetinjstva. Sadašnji momenat je pun radosti i sreće. Ako ste 
pažljivi, uvidjećete to.



Mandarina

Ako vam ponudim svježe ubranu mandarinu, mislim da će stepen vašeg uživanja u njoj zavisiti od vaše svjesnosti. Ako nemate briga i strepnji uživaćete više. Ako ste ljuti ili uplašeni, mandarina vam prosto neće biti stvarna.

Jednog dana sam ponudio grupi djece korpu punu mandarina. Korpa je išla iz ruke u 
ruku, svako dijete je uzelo mandarinu i stavilo je na dlan. Svi smo pogledali svoju 
mandarinu, a zatim su djeca bila podstaknuta da meditiraju o njenom porijeklu. Oni 
nisu vidjeli samo mandarinu, već i njenu mamu, drvo mandarine. Uz izvjesno vođstvo, počeli su da vizualiziraju rascvjetalo drvo obasjano suncem a zatim pod pljuskom kiše. Vidjeli su latice kako opadaju, male mandarine kako rastu. Sada ih je neko ubrao i one su ovdje. Nakon ovih zamišljanja i predstavljanja, djeci je rečeno da lagano oljušte mandarinu, primijete izmaglicu oko nje i njen miris, a zatim da je prinesu ustima i zagrizu komad sa punom svjesnošću o njenoj čvrstini, ukusu i soku koji iz nje izlazi.

Lagano smo jeli mandarinu.

Svaki put kad pogledate mandarinu, pogledom prodirete u njenu dubinu. Cio svijet 
možete vidjeti u jednom plodu. Kada je oljuštite i pomirišete, ona je divna. Možete je 
jesti vrlo sporo i biti veoma srećni.



Euharistija

Vježba euharistije je vježba svjesnosti. Kada je Isus prelomio hljeb i razdijelio ga 
svojim učenicima, rekao je: "Jedite. To je moje tijelo." On je znao da će učenici, ako 
pojedu komad hljeba sa punom svjesnošću, doživjeti pravi život. U svakodnevnom 
životu su možda rasijano jeli svoj hljeb, tako da hljeb uopšte nije bio hljeb, već duh.

Može nam se desiti da vidimo ljude oko sebe ali ako nam nedostaje svjesnost, oni su 
samo fantomi, nisu stvarni, a i mi smo samo duhovi. Ako vježbamo svjesnost, osposobljavamo se da postanemo stvarna osoba. Kada smo stvarni, vidimo ljude oko sebe i život je prisutan u svom bogatstvu. Ako usredsređeno jedemo hljeb, mandarinu, kolačić to je isto.

Kada dišemo, kada smo svjesni, kada se pažljivo zagledamo u hranu, život istoga časa 
postaje stvaran. Za mene je euharistija divna vježba svjesnosti. Isus je, na drastičan 
način, pokušao da probudi svoje učenike.


Jesti svjesno

Prije nekoliko godina pitao sam neku djecu: "Šta je svrha doručkovanja?" Jedan 
dječak je odgovorio: "Da dobijemo energiju za taj dan." Drugi je rekao: "Smisao 
doručkovanja je - jesti."

Svjesno uzimanje hrane je važna praksa. Ugasimo TV, spustimo novine, zajedno 
postavljamo sto pet, deset minuta. Za to vrijeme možemo biti veoma sretni. Kada je 
hrana na stolu, i svi sjede, možemo tri puta svjesno udahnuti: "Udišući, smirujem svoje tijelo. Izdišući, smiješim se." Možemo se potpuno oporaviti nakon tri ovakva udisaja. Tada pogledamo svakog dok udišemo i izdišemo da bismo bili u kontaktu sa sobom i sa ostalima. Ne treba nam dva sata da bismo vidjeli drugu osobu. Ako smo zaista smireni, potrebno nam je da nekoga pogledamo sekundu-dvije i to je dovoljno da ga vidimo. Mislim da je petočlanoj porodici dovoljno pet-deset sekundi da "pogleda i Nakon disanja se smiješimo. Sjedeći za stolom sa drugim ljudima imamo šansu da 
ponudimo autentični prijateljski osmijeh i razumijevanje. To je vrlo lako, ali veoma 
malo ljudi to čini. Za mene je to veoma važna vježba. Pogledamo u svakoga i nasmiješimo mu se. Disati i smiješiti se istovremeno je veoma važna vježba. Ako se 
članovi porodice ne mogu smiješiti jedan drugome, situacija je vrlo opasna. Nakon disanja i smiješenja, pogledamo hranu tako da ona postane stvarna. Ta hrana 
oživljava našu vezu sa zemljom. Svaki zalogaj sadrži život Sunca i Zemlje. Od nas zvisi koliko će nam hrana otkriti svoju tajnu. Možemo vidjeti i okusiti čitav univerzum 
u komadiću hljeba! Par sekundi kontemplacije prije jela i svjesnost u toku jedenja 
mogu nam donijeti mnogo sreće.

Sjesti sa prijateljima i porodicom i uživati dobru hranu je nešto dragocjeno, nešto što 
nema svako. Mnogi ljudi u svijetu su gladni. Kad imam zdjelu riže ili komad hljeba, ja 
znam da sam sretan i saosjećam sa onima koji nemaju hrane ili su bez porodice i 
prijatelja. Ovo je veoma duboka vježba. Ne moramo otići u crkvu da bismo ovo 
upražnjavali. Možemo to činiti za stolom. Svjesno jedenje može odgajati sjeme 
razumijevanja i saosjećanja koje će nas podstaći da učinimo nešto i pomognemo 
gladnima i usamljenima.

Da biste pomogli svjesnost tokom obroka, možda ćete povremeno željeti da jedete u 
tišini. Vaš prvi obrok u tišini može prteći malo nelagodno, ali kad se  jednom naviknete, shvatićete da obrok u tišini donosi mir i sreću. Kao što ugasimo TV prije jela, tako možemo "isključiti" razgovor da bismo uživali u hrani i prisustvu drugoga.

Ja ne preporučujem svakodnevno objedovanje u tišini. Razgovor može biti divan način 
da budemo zajedno u svjesnosti. Ali, moramo razlikovati različite vrste razgovora. 
Neke teme nas mogu razdvojiti: na primjer, ako govorimo o manama drugih ljudi. 
Pažljivo pripremana hrana neće imati vrijednosti ako dozvolimo da ovakva vrsta 
razgovora dominira tokom objeda. Ako umjesto toga govorimo o stvarima koje 
njeguju našu svijest o hrani i osjećaj da smo zajedno, tada kultivišemo jednu vrstu 
sreće koja je neophodna za naš rast. Svjesnost komadića hljeba u našim ustima čini da osjetimo život stvarnim.

Dakle, dok jedemo treba da se uzdržimo od razgovora koji mogu poremetiti našu 
svjesnost, osjećaj cjeline porodice ili svijest o hrani. Ali možemo slobodno reći stvari 
koje njeguju svjesnost i sreću. Na primjer, ako je spremljeno jelo koje zaista volite, 
možete primjetiti uživaju li drugi u njemu i možete im pomoći da uvide sa koliko 
ljubavi je pripremljen čitav obrok. Ako je, pak, za stolom neko čije su misli okupirane 
brigama, on gubi sadašnji trenutak i nije svjestan ukusa hrane. Možete mu skrenuti 
pažnju na ukus hrane: "Ovo je zaista ukusno, zar ne?" I tako ćete ga odvojiti od misli i 
briga i dovesti ga natrag u ovdje i sada, da uživa u vama i dobroj hrani. Vi postajete 
Bodisatva, pomažući prosvjetljenje. Djeca su naročito sposobna za praktikovanje 
svjesnosti i podsjećanju drugih da to čine.