Tada Svećenik reče: Govori nam o Molitvi.

A on odvrati govoreći:

Molite u bijedi i nevolji; o kad biste mogli moliti i u punoći svoje sreće i u danima preobilja.

Jer, što je molitva ako ne širenje vas samih u živi eter?

I ako vam donosi utjehu što lijevate svoj mrak u prostor, usrećuje vas, isto tako, i kad izlijevate osvite svoga srca.

I ako možete samo plakati kad vas duša poziva da molite, ona će vas poticati opet i opet, iako plačući, sve dok se ne nasmijete.

Kad molite, dižete se da susretnete u zraku one koji mole u isti sat, i koje, osim u molitvi, ne možete sresti.

Stoga neka vaš posjet tom nevidljivome hramu bude samo zarad zanosa i svetoga zajedništva.

Jer, ako uđete u hram samo zato da prosite, nećete primiti; A ako uđete da biste se ponizili, nećete se uzvisiti;

Ili čak ako uđete da molite za dobro drugih, neće vas čuti. Dosta je da uđete u nevidljivi hram.

Ne mogu vas učiti kako da se molite riječima.

Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sam izgovara na vaša usta. I ne mogu vas poučiti molitvi more, šuma i planina.

Ali, vi koji se rodiste iz planina i šuma i mora možete naći njihovu molitvu u svome srcu,

I ako samo slušate u muku noći, čut ćete ih gdje govore u tišini:

»Bože naš, koji si krilato naše ja, tvoja volja naša je volja. Tvoja čežnja u nama čezne.

U nama je tvoj žar, što će pretvoriti naše noći, koje su tvoje, u dane, koji su, također, tvoji.

Ne možemo iskati ništa od tebe, jer ti znaš naše potrebe prije nego što se i rode u nama;

Ti si naša potreba; i dajući nam više sama sebe, ti nam sve daješ.«