5.  Aikido – Zen u kretanju

Pravo otkrivenje za mene je bila osnovna činjenica da »um pokreće tijelo«, koju sam do tada zanemarivao. Sensei Ueshiba prvo je vodio napadačev um, a zatim bacao njegovo tijelo, tako da se ovaj nije mogao oduprijeti. I mi smo pokušavali pokrenuti samo tijelo i zato smo se opirali jedan drugom…

… zanimanje za puke zahvate i same tehnike postoji, jer su pokreti tijela vid- ljivi, a zanemaruju se nevidljivi pokreti uma. Najprije trebamo naučiti kako

11   Smisao wu wei nije, kako to može izgledati, puki nerad, odnosno ništa-ne-raditi. Cilj je neaktivnost ako bi poduzimanje nekih radnji poremetilo načela Staze, štetilo drugim ljudima ili višim ciljevima. Isto tako djeluje se kada se stvari »poklope«, usklade s mental- nim i tjelesnim aspektima. Ovo vrijedi za individualno vježbanje, ali i pokretanje velikih društvenih promjena, zato je duboko povezano s mudrošću osobnoga razvoja ali i kineskim načinom vladanja. Uz to, nenapor u ovome smislu znači ne-napetost, ne uzaludno trošenje energije, već opušteno djelovanje. (Uvijek treba ulagati trud, ali i kroz praksu iskusiti što je doista opušten um i tijelo.)

ujediniti um i tijelo, načela tog ujedinjenja i kako se kretati u skladu s koordi- nacijom uma i tijela. (Koichi Tohei)

Zen u kretanju, meditacija u pokretu, Put ljubavi, borilačka vještina ne-borenja, usklađivanje i stapanje uma i tijela, vještina za 21. stoljeće… mnogo je različitih nastojanja da se jezgrovito opiše dubina i širina aikidoa,18 jedne od japanskih »najmlađih borilačkih vještina s najstarijim korijenima«. Stvorena početkom 20. stoljeća, ova je vještina trebala nekoliko desetljeća da se proširi svijetom, a ovdje je posebno iz- dvajamo jer je utjecaj i stapanje Zena u načela pa i smisao pojedinačnih tehnika posebno vidljiv i značajan.

Korijeni sežu u deveto stoljeće i feudalni Japan u vrijeme, kaže literatura, kada se govorilo o aiki načelima i aikijutsu stilu, odnosno vještini, koje je postavio princ Teidjun, sin cara Seiwe, a počinje prak- tički od metoda zadavanja udaraca rukom kao mačem. Kao tajna obi- teljska vještina prenosi se potomcima Minamoto klana i Sogaku Takede koji počinje javno podučavati Daito ryu stil, a ujedno je bio učitelj i legendarnom osnivaču aikidoa Morihei Ueshibi (1883–1969). Vrsni Ta- kedin učenik, Ueshiba je postao i sljedbenikom novonastale Omotokyo sekte Shinto religije koju je vodio Daiguchi Onisaburo. Ovo se učenje temeljilo na ideji zbližavanja svih ljudi, međusobnom razumijevanju i toleranciji, ljubavi za sva bića.

Kao početak aikidoa ponekad se navodi 1925. godina kada je naj- prije uobličen kao aikibudo. Nakon Drugog svjetskog rata Ueshiba zva- nično uspostavlja aikido, u namjeri da se pojam bu ne razumije pogreš- no kao pojam pretežno vezan uz ratništvo i vojničke discipline. Morihei Ueshiba izučavao je mnoge borilačke vještine i nastojao spojiti temelje tradicionalnih japanskih borilačkih sustava (povijest kojih je duga više stotina godina) i uzvišenije ciljeve umijeća i harmonije pokreta koji su iznad natjecanja i puke pobjede. Sustav i smisao vježbanja i same tehnike temelje se na zakonima i načelima prirode, uz bitnu odredbu nesukobljavanja i činjenja nasilja prema napadaču. Aikido je tako po- stao novi način (ne)borenja, dublje filozofske i psihološke osnove. Teh- nike su odražavale unutrašnju harmoniju i smirenost, dok je vježbanje

12   Ai – udružiti, uskladiti, objediniti, usuglasiti, dovesti u harmoniju, Ki – vitalna ili životna energija (postoji još niz drugih značenja: plin, zrak, miris… Može se reći kako svat- ko u Japanu može imati svoje razumijevanje Kija). Ki je identičan kineskom chi-ju (ći), indijskom prana, kabalističkom ruah. Do – put, staza, metoda, način…

pridonosilo unutarnjoj ravnoteži, skladnijim ljudskim odnosima, prija- teljstvu, poštivanju i suradnji.

Koichi Tohei, po mnogim ocjenama jedan od najboljih učenika Sensei Ueshibe, koji je za života Osnivača dobio od njega osobno 10. dan te dulje vremena bio glavni instruktor Aikido organizacije, nastojao je još proširiti i produbiti aktivni mirnodopski značaj aikidoa. Nakon smrti Morihei Ueshibe, uočio je da učenici često nastavljaju vježbati uglavnom aikido tehnike, zaboravljajući nevidljive pokrete uma i dje- lovanje Ki-ja, osnovnog načela. Stoga je Sensei Tohei na svom Putu pošao od činjenice kako tehnike aikidoa vrijede samo ako se izvode na temelju koordinacije uma i tijela, odnosno »ujedinjenja uma i tijela kako bi se postalo jedno s Ki-jem Univerzuma«.

Prema njegovim riječima, zahvalnost za svoje učenje duguje po- najviše trojici vrhunskih učitelja – uz Sensei Ueshibu, to su bili Tetsuju Ogura kod kojeg je učio Zen i Misogi, te Tempu Nakamura, osnivač Toitsudo-a, koji je podučavao ujedinjenje uma i tijela. Kao i kod Sensei Ueshibe, izvorne vode stopile su se u bistru i jasnu rijeku koja je kao Shin Shin Toitsu Aikido (amerikanizirani uvriježeni naziv i u Europi je ki-aikido) majstorski spoj ciljeva i zahtjeva borilačke vještine, te slo- bodno izražavanje ljudske prirode u svakodnevnom životu.

Jedna od poruka Sensei Toheija jest i kako se naš osobni Ki mora stalno razmjenjivati s Kijem Univerzuma – kad je taj tok snažan, mi smo zdravoga uma i tijela. Cilj aikidoa jest da se naš »rezervoar« stalno is- punjava i da ga harmonično razmjenjujemo i s eventualnim napadačem koji postaje zapravo – partner u kretanju. Ki je temeljna jedinica Uni- verzuma, on je »beskonačno sabiranje beskonačno malih čestica«, kao što od jedan nikada ne stižemo do nule. Osnovna načela ujedinjenja uma i tijela, prikazana kroz više aspekata, traže učenje i potpune, »žive«19 re- laksacije, toliko potrebne na treningu, ali i u svakodnevnom životu gdje se stresu odupiremo, upotrebljavajući suviše napetosti, umjesto da ga postupno svladavamo i upravljamo njegovim posljedicama.

Načela nisu postavljena kao verbalna »tema za filozofiranje«, već se bolje razumiju konkretnim radom u dojou, uz specifične Ki-testove (u ki-aikidou) koji pokazuju stupanj ujedinjenosti uma i tijela u određenom

13   »Živa« relaksacija, popuna i prava opuštenost na kojoj se insistira i koja se razvija jest zapravo »treći« način reagiranja uma i tijela prema zahtjevima, izazovima i ograničenjima iz okoline. Razlikuje se od napetosti i mlitavosti (koju najčešće zamjenjujemo za opuštenost). Umjesto fight or flight reakcije, treće stanje jest stay and play kada opušteno i mirno, ali optimalnom i pravodobnom reakcijom rješavamo (stresni) problem.

položaju ili tehnici, predstavljaju stupnjeve psihofizičke zrelosti i kva- litete, ali i svojevrsna »ogledala« našega življenja u svakodnevici. Ki je nezahvalno definirati (ponekad je Japancima lakše govoriti što Ki nije ili kada Kija nema…) jer je potrebno dosta neposrednog iskustva, osobnih pokušaja, rada u dojou, ali i razumijevanja i osjećaja za pozitivne pro- mjene, koje se, uz ispravan trud, doživljavaju u svakodnevnom životu. Pozitivni učinci, naravno, moraju se vratiti (drugima) na sam trening.

Korištenje pojma Kija na samom treningu, preporuka je majstora aikidoa, valja ostati samo u granicama davanja predodžbe umu kao po- moć kod ujedinjenja uma i tijela. Za osobu koja dolazi u dodir s aikidom vrlo je bitno i da onaj koji vodi ili testira bude ujedinjenog uma i tijela, inače se ostaje na teoretiziranju bez pravog prenošenja iskustva. I svo- jevrstan paradoks (»aikido je borilačka vještina koja razvija ljubav i ra- zumijevanje, aikido je vještina ne-borenja, nesukobljavanja…«) rješava se, zapravo poput Zena, stvarnim spojem življenja unutar i izvan dojoa.