Kad osjetim travanj, kako se primiče, kad u zraku prepoznam proljeće,

kad u nebu ugledam svoj zamišljeni pogled a kroz vjetar osjetim miris

prošlosti... znam da ništa nije prestalo.

Znam da počinje niz dugih borbi između moje stvarnosti i nezaustavljivih

slika u glavi. Vrtuljak epizoda, potiskivanje misli, putovanje kroz glazbu...

toliko toga istoga, sličnoga...

Jedan dio mene poznaje razlog zbog kojeg te ne puštam da odeš, drugi

se dio dvoumi. Jedan sam dio sebe odvojila, drugi dio...kao da je uvijek

pripadao tebi.

I...zato je teško. Znati gdje si, kako si, s kim si...znati sve, a ne prići.

Teško je osjetiti vrijeme, koje uvijek sa suzama dočekam. Vrijeme, koje

u travnju, smrvi svaki komad moje snage. Teško je biti sretan, a u duši

nepotpun.

A, onda, opet... s takvom lakoćom pronalazim smiraj u sebi, živim polako,

proživljavam dane. Ustajem smjelo, hodam kroz vrijeme, uzimam osmijeh...

Dopuštam sjećanjima da žive usporedno sa mnom. Preživjet ću i ovaj travanj.