Mojoj dobroj vili

Koračam tepihom sna
i čekam svitanje dana
na ovoj hridi daljine,
na obali mora koje ljubi nebo
i slavi ovo jutro ljepote.

Noć i dan sjedinjeni u
lipanjskom svitanju,
kao dolutala lastavica
savih gnijezdo u tvom srcu i
sakrih se u njedra djetinjstva.

Ti si usnulo sunce u
ljubičastom snu,
koji sam davno
na tvome krilu snivala.

Griješ mi promrzle obraze,

brišeš mi suze, te kristale tuge
nježnim pogledom što gori
vječnom ljubavi tvog postojanja.

Koračam bukom rijeke vremena
i čujem tišinu sa vrela djetinjstva
i budim usnulo sunce
da odvojim dan i noć
da bude svitanje
da stanem pod koplja dnevne svijetlosti
i vidim  tebe kao nekada

 u ljepoti svakog jutrenja.