Ovo pitanje ima smisla, osobito danas kada se većina od nas žali da smo upravo radi vlasti u državi u kojoj živimo nesigurni, puni straha, frustrirani i, što je još gore, sve češće se čuje da smo bolesna nacija. Je li to tako i na čiju adresu valja poslati brojna pitanja koja naprosto izranjaju? Nastojat ću promisliti odgovore koji će možda i vama pomoći da na situaciju u kojoj se nalazimo gledate iz drugog ugla. Promislite samo koliko se roditelja sa strepnjom u duši oprašta sa svojim sinovima i kćerima koji su se otisnuli u daleke i nepoznate države dok na ognjištima njihovih korijena tinjaju žišci vatre koja je gorjela i grijala ih stoljećima i još uvijek nijemo svjedoče o vapaju mladosti koja se ispovijeda nemoćnim roditeljima i nonićima o zloj sudbini koja im je odredila da se povlače od lošeg do goreg gospodara koji u njima vidi sve drugo osim bića koje je na božji lik stvoreno. Svi se u ovome prepoznajemo, suosjećamo jedni s drugima, žalimo se da nam je ledeno oko srca, kako imamo knedlu u grlu, kako su nam oči suzne i nadamo se da će se nešto dogoditi – da ćemo se jednoga dana probuditi u novom svjetlu koje će sve ove nedaće i tugu odagnati. Je li baš sve ovako kako nam se čini da jest? Da, sigurno je da je situacija teška, ali je li i nepromjenjiva? Mislim da je promjenjiva – da bismo mijenjali, ukupno moramo ponešto promijeniti i na sebi. U situacijama kada razmišljam o radu na sebi često se sjetim jednog dragog profesora koji je bio bez ušnih školjka. Kad sam ga prvi put vidjela bio mi je neobičan, iako se on ponašao tako kao da je sve na svome mjestu. Poslije dugo vremena odvažila sam se i pitala ga što mu se dogodilo. Iznimno miran odgovorio mi je: Treblinka – logor. Sve mi je bilo jasno – tamo je ostavio vidljivi dio svoga tijela i još veći dio sebe, što se u prvom susretu ne vidi. Prošlo je opet dosta vremena. Nemirne su godine sedamdesete. Sjedimo i razgovaramo – puna sam emocija, ljutim se što se svi ne udružimo i krenemo  promijeniti ono što nas guši, baš kao i danas. U toj svojoj ljutnji, pogledam ga i pitam: Recite mi zašto niste vas nekoliko tisuća napravili proboj iz logora? Netko bi ostao živ… Ionako su Vas svaki dan odvodili na strijeljanje. Mirno, kao da pogledom miluje sve one koji iz logora nisu izašli odgovorio je: Svaki se od nas nadao da neće biti prozvan. Zašutio je – u nijemom je monologu blagosiljao sve one koji u njemu i kroz njega žive. Shvatila sam – danas svatko od nas ima svoj razlog koji ga priječi i uvjerava da njega neće zadesiti ono što se događa onima zbog kojih imamo suzu u oku i knedlu u grlu. Toliko o nama i domovini koju volimo.