Da si barem otišao onu večer... učinio korak unatrag svom, već osvojenom,svijetu. Pogled da si spustio, razumu naredio... jednim trenutkom stvarnost preduhitrio... mene bi odmakao hladnoćom svog pokreta, mom ponosu prkosio... ne bih te stigla upamtiti. Bio bi samo sitna figura u nebitnoj, zabavnoj igri, neka sporedna uloga jeftinog filma, loš odabir karte u dosadnoj igri pokera. Da si barem otišao prokletim stepenicama dolje... svom sigurnom životu da si se vratio. Ruku... da mi nisi sigurno stegnuo, rječju pogrešnom me otjerao, čvrstoću iz mene, samo da si poljuljao... ne bih te umjela zadržati bespravno za sebe, oteti iz toplog dvorca omeđenog teškim čuvarima. Ne bi me uspio osjetiti svojom. Ne bih te nikada osjetila... tu... sred grudnog koša, kako se dižeš i spuštaš sa svakim mojim udisajem. Da si barem otišao onu večer i odnio osmjeh sa sobom, učinio korak unatrag ka nekim drugim očima... samo da si bio prolaznik, slučajna lutalica, slatkorječiva budala...a ne to što jesi... neizdrživa kazna.