Danas sam pročitala misao koja se često pripisuje Albertu Einsteinu: „Slabi ljudi se osvećuju. Jaki ljudi opraštaju. Inteligentni ljudi ignoriraju.“ Ne znam je li je baš Einstein izgovorio, ali znam da otvara važno psihološko pitanje: što činimo kada nas netko povrijedi?
Ne bih ljude dijelila na slabe, jake i inteligentne prema tome kako reagiraju na povredu. Kada doživimo nepravdu, poniženje, izdaju ili odbacivanje, u nama se mogu pojaviti vrlo različite potrebe. Ponekad želimo da onaj drugi osjeti kako je bilo nama, ponekad želimo oprostiti, a ponekad samo prestati sudjelovati u odnosu koji nas iscrpljuje. Važno je da i sami razumijemo iz kojeg mjesta reagiramo i vodi li nas ta reakcija prema oporavku ili nas još više veže uz osobu koja nas je povrijedila.
U terapiji često čujem: „Želim da osjeti kako je meni“, „Ako mu ne vratim, nisam se zauzela za sebe“ ili „Ako ništa ne učinim, ispada da je pobijedio“. Iza potrebe za osvetom često nije samo želja da drugoga povrijedimo, nego pokušaj da ponovno osjetimo kontrolu nakon situacije u kojoj smo se osjećali bespomoćno. Čini nam se da će se ravnoteža uspostaviti ako i druga osoba pati.
No, osveta nas ipak često ne oslobađa, nego nas i dalje drži emocionalno vezanima uz osobu koja nas je povrijedila. Dok razmišljamo što ćemo reći, kako ćemo uzvratiti, kome ćemo što dokazati i kako ćemo postići da druga osoba shvati koliko nas je povrijedila, ona i dalje zauzima velik dio našega psihičkog prostora. Energija koja bi mogla otići prema ljudima koje volimo, poslu, djeci, prijateljima, stvaranju, vjeri, odmoru i životu koji želimo živjeti ostaje zarobljena u odnosu s nekim tko nas je povrijedio.
No, važno je i razlikovati osvetu od ljutnje. Ljutnja sama po sebi nije problem. Ona je normalna i važna emocija koja nam često govori da je netko prešao našu granicu, da prema nama nije postupio pravedno ili da nešto trebamo zaštititi.
U terapiji često susrećem ljude koji se zapravo ne znaju ljutiti. Kada ih netko povrijedi, oni počnu brinuti o toj osobi, pitati se o njezinim razlozima ili ljutnju okrenu prema sebi. Umjesto da kažu „Nije bilo u redu što mi je to učinio“, kažu „Možda sam ja pretjerala“, „Trebala sam biti pametnija“ ili „Sigurno je i njemu bilo teško“. Zdrava ljutnja ne mora voditi agresiji, nego može pomoći čovjeku da kaže: „Ne“, „Dosta“, „Ne dozvoljavam takvo ponasanje prema meni“ ili „Iz ovog odnosa odlazim“.
Osveta počinje onda kada zdravu ljutnju pretvorimo u ponašanje kojemu je cilj povrijediti onoga tko je povrijedio nas.
Kao praktična vjernica vjerujem u oprost, ali ne vjerujem u oprost koji od čovjeka traži da zaniječe ono što mu je učinjeno. Posebno sam oprezna kada o oprostu razgovaram s ljudima koji su preživjeli seksualno, fizičko ili emocionalno zlostavljanje. Njima ponekad treba dugo da uopće dopuste sebi biti ljuti, da jasno kažu da ono što im se dogodilo nije bilo u redu i da odgovornost nije njihova, nego počiniteljeva.
Zato, kao psihoterapeut smatram da oprost ne treba požurivati. Prije njega često trebaju doći ljutnja, žalovanje, imenovanje i validacija nepravde i ponovno uspostavljanje vlastitih granica. Oprost nije zaborav, niti opravdavanje počinitelja, nije odustajanje od pravde niti isto što i pomirenje. Možemo nekome oprostiti, a ipak odlučiti da više nema mjesto u našem životu.
U terapiji znam s klijentima raditi na razlici između poniznosti i poniženja, o čemu i svećenici govore. Kršćanska poniznost, kako je ja razumijem, ne znači dopuštati drugome da nas ponižava. Oprost ne znači odreći se vlastitog dostojanstva, ostati u odnosu u kojem nas netko povređuje ili ne postaviti granicu zato što želimo biti „dobri“. Čovjek može oprostiti i otići, može oprostiti i tražiti zaštitu ili oprostiti i reći: „Više ne dopuštam da se prema meni tako ponašaš.“
A onda dolazimo do ignoriranja. Ni ono nije uvijek zdravo. Ako ignoriramo problem zato što ga se bojimo, ako šutimo jer smo paralizirani ili se pravimo da se ništa ne događa, tada ignoriranje može biti način izbjegavanja. Ali postoji i druga vrsta neodgovaranja: kada vrlo dobro vidimo što se događa, ali svjesno odlučimo da nećemo ulaziti u još jedan krug provokacije, opravdavanja i sukoba.
Neke komunikacije ne vode rješenju, nego samo traže novu reakciju. Netko provocira kako bi dobio odgovor, zatim taj odgovor koristi za novu provokaciju i tako se krug nastavlja. U takvim situacijama neodgovaranje može biti vrlo jasna granica: ne zato što nemamo što reći, nego zato što smo odlučili kome više nećemo davati svoju energiju.
I sama sam u jednom razdoblju života iskusila koliko ponekad vrijedi ne odgovoriti na svaku optužbu, blaćenje, neistinu i svaku provokaciju. Ne zato što se nemamo čime braniti, nego zato što nekad upravo objašnjavanjem i opravdavanjem samo dajemo " materijala" tim osobama da izvrću ono što smo rekli, a istivremeno održavamo odnose koje želimo završiti.
Ipak, vrlo je važno razlikovati ignoriranje provokacije od ignoriranja problema. To posebno naglašavam roditeljima i stručnjacima kada je riječ o vršnjačkom nasilju. Djetetu koje trpi vrijeđanje, ponižavanje, isključivanje ili fizičko i online nasilje nije dovoljno reći: „Samo ih ignoriraj.“ Možemo ga učiti da ne daje nasilniku reakciju koju nasilnik želi, ali nasilje ne smijemo ignorirati. Dijete treba zaštitu odraslih, roditelja, škole i sustava.
Zato možda nije najvažnije pitati jesmo li slabi, jaki ili inteligentni, nego što činimo sa svojom povredom. Hoće li nas naš sljedeći postupak još više vezati uz osobu koja nas je povrijedila ili će nas od nje postupno oslobađati? Čuvamo li svoju granicu ili pokušavamo povrijediti drugoga? Opraštamo li zato što smo spremni ili zato što se bojimo vlastite ljutnje? Šutimo li zato što smo bespomoćni ili zato što više ne želimo sudjelovati?
Nitko nam ne može obećati da više nikada nećemo biti povrijeđeni. Snaga nije ni u tome da se nikada ne naljutimo. Snaga je u tome da osobi koja nas je povrijedila ne dopustimo da i dalje određuje naše misli, osjećaje, odluke i ono čemu ćemo davati svoju životnu energiju.
Ponekad ćemo zato jasno reagirati, ponekad postaviti granicu i otići, ponekad oprostiti, a ponekad će najzdraviji odgovor biti – ne odgovoriti. Ne zato što se ništa nije dogodilo, nego zato što smo odlučili da ono što nam je netko učinio neće određivati što ćemo mi učiniti s ostatkom svoga života.
irida
bglavac
