napisano: 9.3.2013. u 16.20h,
iz knjige poezije
"Plesač na žici",
ISBN 978-953-7889-53-1
Nekad su postojali “Drevni”, ljudi koji su donijeli nešto i od tog je nastala moja Duša.
Sve je zapisano u genetskoj šifri mog “kod”-a, to je mikroglobus otkud čitam sve, samo ne sebe.
Kako je ovaj oblak siv, kako je prepun kiše i samo što se ne izlije iznad mog malog balkona!
Kad nebo pada u bezdan sivog oblaka, ne vidi se ništa.
Čak i zlatan prsten na mojoj ruci ne nosi one pozitivne poruke, čak i crna vatra nije crna, čak i objava više nije objava.
Samo sam ja svjedok ovog dna, otkud se izdižem i dolazim opet u taj plavi ocean moje čudne poezije, obojene bojom tvojih lijepih plavih očiju.
Opijena sam tvojim očima, a moj poetski grob uskrsnuo je ovog današnjeg dana sa toliko poetskog uzleta, da mi ni ta moja čudna poezija nije više kreatura neke Mjesečeve noći, već je zrcalo zatvorenih šifri, koje izlaze iz rijetkih konsonanata te, jako čudne mi, godine.
Kad se živi počinju zaklinjati na grobove živih i Mjesec i Sunce će osvijetliti bjegnuce, koji su napustili svoje duše.
Izranjam iz ovog spleta nevrijednih šifri poetskog neba i zaustavljam sat na 16.20h.
To je pomak slijepog osjećaja prema čoporu, koji zove svoju jedinku.
Hoću li se odazvati?
http://www.digitalne-knjige.com/p174.php
bglavac
edin.kecanovic
