Pitala sam se uvijek, zbog čega me nisu poljubile nebeske usne i ostavile onaj blaženi trag na čelu. Pitala sam se uvijek, zbog čega me mjesečev trak zaobilazi i sva pitanja su lomila srce poput duge što lomi nebo poslije kiše. Gledala sam tvoje oči gdje sam čitala neka imena... neka davna... neka zaboravljena... neka sadašnja. Moje ime je bilo samo na vrhu trepavica... još nije zasjenilo sjaj tvojih očiju... još nije ušlo u tvoj rječnik, još nije dodirnulo tvoje srce. To je neispitan teren, a iza nas konkretne gluposti i dalje vitlaju svoj besmisleni ples mrtvaca. Prelazim preko neprolivene suze što je zasjala u oku ovog jutra. Prelazim put koji od jednog mozaika stvara sliku tebe i mene. Kako? Možda jedino tako, kada prijeđeš rijeku bola, shvatiš da se živi i umire od usana. Srce opet preskače svoje poznate ritmove. Oči duše su osjetljive.