NE MOŽEŠ SE ISPOVJEDITI, KAŽEŠ , A RAZGOVARAŠ S VELIKIM SVEĆENIKOM

 

 

 

       Ovih dana su se patnje i tjeskobe zaredale u mome srcu takvom brzinom od koje nisam mogla doći k sebi.

 

       Protivštine u obitelji, nerazumijevanja djece i muža ranjavala su moje srce neprestano te sam u svojoj slabosti griješila gušeći se u očaju, prigovarajući i žesteći se. Činilo mi se da to nisam ja. Htjela sam pisati, no zapregnuta u poslove nisam uspjela ni sjesti, a kamo li uzeti olovku u ruku. Očito sam loš organizator vremena i poslova. Oslanjajući se na svoje snage, a ne na Gospodina, dočekala sam nedjelju. Priliku za Sv. ispovijed od utorka nisam imala te sam se bojala primiti Sv. Pričest.

 

       Malodušnost, suhoća srca i posvemašnja napuštenost od Gospodina Boga posve me je obeshrabrila, te sam se gotovo s pola puta prema crkvi vratila kući.

 

       Iznenada moju dušu podigne jedan mali, neznatni vapaj moga srca i Svemogući Vječni mi dade snage da pođem dalje. Ne sjećam se da sam ikada od kad idem na Svetu misu, osjećala takvu prazninu duše i hladnoću srca. Prisiljavala sam se da pratim čitanja i propovijed. Kod prikazanja spustih se na koljena i tako ostadoh. Mislila sam, ostat ću tako iz ljubavi prema Svevišnjemu, a i radi svoje male pokore, jer su me koljena vrlo boljela. Naumila sam zbog svoje prljavštine i grješnosti ne pričestiti se nego se samo u duhu sjediniti s Gospodinom. Tada začuh glas:

 

 

- Rastužuješ me kćeri.

 

 

-  Zašto Gospodine?

 

 

- Ne želiš me primiti.

 

 

- O Isuse, dakako da želim, no ne mogu, suviše sam griješila srdeći se, očajavajući., i znadeš već ...

 

 

- Da, a zar se ne kaješ?

 

 

- Kajem se Gospodine, ta Ti dobro znadeš da se kajem. Samo, ne mogu se ispovjediti.

 

 

- Ne možeš se ispovjediti, kažeš, a razgovaraš s Velikim Svećenikom.

 

 

- Oprosti mi Gospodine što te vrijeđam, ali mislila sam da duhovna pričest može biti dosta u ovoj situaciju

 

 

- Da, može biti dosta, ali Ja ti nudim SEBE. Ja ti se SAV nudim. Moje Tijelo, moja Krv i moja Duša Boga s tobom je i u tebi, samo ako se pričestiš. Činiš me vrlo, vrlo sretnim ako me primiš.

 

 

- O Bože moj! Ja sam još uvijek zbunjena, još sam uvijek.... o ne znam ni izreći...

Pa što ako je sve ovo obmana?!

 

 

- Dijete, ti misliš da je sve ovo obmana?

 

 

- Gospodine Isuse ta Ti sve znadeš, pred Tobom ne mogu ništa sakriti.

 

 

- Ljubljena kćeri, onda ti ja nemam više što reći.

 

 

 

       Toga trena zaigralo je moje srce od čiste djetinje ljubavi prema Ljubljenome Spasitelju. Pođoh dakle, kao u zanosu, prema sredini crkve da primim Presveto.

 

       Ovaj doživljaj, ovo iskustvo smatrala sam potrebnim iznijeti javno, a na upit Gospodin potvrdi.

 

 

 

(9. kolovoza 1998.)