STVARANJE  I  RASTVARANJE  MATERIJE 

         Martinus

 

 

Jedna od činjenica koja se tiče čitavog čovječanstva jest pojava koja je poznata kao materija. Svakome je poznato da materija postoji kao realitet koji se ne može poreći, no u drugu ruku ne može svatko odrediti pravu i konačnu analizu materije. Dakle, što je materija i kako ona nastaje? Sasvim jednostavno rečeno, materija je „kretanje“. Svi postojeći oblici materije – od čovjekove krvi i mesa pa do najtvrđih mineralnih tvari – istovjetni su sa „kretanjem“. No kako se to kretanje manifestira? Ono to čini zahvaljujući činjenici da ne postoji tvar koja na ovaj ili onaj način ne stvara neku posljedicu – neku „reakciju“. Takve reakcije najlakše se mogu prepoznati u tvarima kojima se bavimo u našem svakodnevnom životu, između ostalog to su različite tvari koje uzimamo kao hranu. Ako te tvari ne bi imale sposobnost reakcije one bi bile beskorisne kao hrana, jer kada bi postojala neka tvar koja ne reagira ona bi bila vječno nepromjenjiva! A jesti nešto nepromjenjivo predstavljalo bi kraj našeg organizma. Ne, upravo ova transformacija materije dovodi do „probave“. No što je „probava“?

      Probava je prikladna promjena različitih tvari u druge tvari. Dakle, prikladno je da različite vrste hrane koje uzimamo mogu biti transformirane u takve tvari koje su pogodne za izgrađivanje i održavanje našeg organizma. Neophodno je za nastavak našeg postojanja da se unesene materije mogu transformirati u meso i krv, u organe, kosti, tetive, živce, mozak i tako dalje, na takav način da ukupna kombinacija spomenutih transformacija tvari može predstavljati čudesni instrument naše svijesti koji nazivamo naše tijelo.

      Što je, onda, „svijest“? Svijest je doživljavanje reakcija materije. Nije moguće poricati da postoji „nešto“ koje doživljava reakcije materije, a da se time ne poriče vlastito postojanje. No što je to „nešto“ koje doživljava reakcije materije? Materija nam pruža informaciju da se svijest ne može sastojati od materije, već mora predstavljati nešto izvan i iznad materije, jer ne samo da ona može doživjeti materiju, već ju ona može i kontrolirati. Dakle, ona može transformirati materiju iz jednog u drugo stanje. Drugim riječima, ona može upravljati i gospodariti materijom. Na taj način ona potvrđuje činjenicu da postoji „nešto“ više od materije.

       To stoga ne može biti istovjetno sa njegovim vlastitim organizmom, jer se on isključivo sastoji od „materije“ koju to „nešto“ koristi i njome upravlja. Da je to tako potvrđuje činjenica da se ono samo može koristiti karakterističnom sposobnošću reakcije materije.  Prema tome, ono mora koristiti specifičnu sposobnost reakcije jedne tvari kako bi transformiralo sposobnost reakcije druge tvari.

     Prema tome, ono uvijek mora dovesti u vezu sposobnost reakcije barem dviju tvari kako bi se mogla pokrenuti „transformacija“ materije. Tada se te dvije sposobnosti reakcije ujedinjuju kako bi stvorile ravnotežu koja uvjetuje javljanje „nove tvari“, čija je sposobnost reakcije posljedica udruženih reakcija dviju prethodnih tvari. Ova nova tvar može ponovno, od strane spomenutog „nešto“, biti dovedena u vezu sa jednom ili više različitih tvari u kombinaciji sa kojima ona može stvoriti novu tvar, i tako dalje u nedogled. Analiza materije unutar područja sa kojim smo najbliže povezani, a to je transformacija tvari ili „probava“ koja uvjetuje naše doživljavanje života, otkriva nam činjenicu da je ona samo instrument ili građevni materijal za „nešto“ koje postoji izvan materije i nalazi se iznad materije. Da se to „nešto“ sastoji od materije ili energije, ono bi moglo direktno utjecati na druge jedinice materije ili energije. No, kao što smo vidjeli, to nije moguće. Ono mora koristiti sposobnost reakcije jedne tvari kako bi moglo transformirati sposobnost reakcije druge tvari. Zbog toga se sve manifestacije života u svojoj kozmičkoj analizi samo javljaju kao predstavnici  posljedica međusobnih manje ili više suprotnih reakcija osobina materije koje uzrokuje „nešto“ koje samo po sebi nije ni materija ni energija. Dakle, obzirom da ovo „nešto“ nije ni materija ni reakcija, ono se ne može vidjeti ili opaziti. Samo se materija ili tvari koje imaju sposobnost reakcije mogu direktno opažati.

      Prema tome, mi smo svugdje direktno svjesni samo materije i materijalnih reakcija, ali mi uopće ne možemo vidjeti „nešto“ koje pokreće te reakcije i mi ga nikada direktno nećemo moći vidjeti. Ono može samo biti doživljeno indirektno kroz materijalne reakcije koje ono koristi. Ovo „nešto“ se, u vezi sa svojim materijalnim reakcijama, najlakše može opažati kroz one kombinacije tvari ili materije koje opažamo kao živa bića.  Ovdje se jasno može vidjeti da je organizam skup tvari koje zajedno oblikuju instrument za stvaranje novih kombinacija tvari. I ovdje mi najjasnije doživljavamo ili opažamo što se događa putem materijalnih reakcija. Obzirom da mi sami predstavljamo takvo živo biće, lako nam je provjeriti gornju analizu. I kroz naše vlastito doživljavanje života mi ćemo shvatiti neophodnost ovih materijalnih reakcija. Što mi možemo napraviti bez našeg organizma? Zar on ne predstavlja upravo takvu kombinaciju tvari koja nam, svojim naročitim reakcijama, omogućava da utječemo na druge tvari? Zar mi ne koristimo „šećer“ kako bi nešto „zašećerili“, „sol“ kako bi nešto „zasolili“ i „kiselinu“ kako bi nešto „zakiselili“? I zar mi ne trebamo vodu kako bi ugasili vatru i vatru kako bi zagrijali vodu? I zar mi ne trebamo koristiti hranu i odjeću kako bi održavali svoje tijelo zdravim i u dobrom stanju?  Zar mi ne trebamo koristiti svjetlost kako bi rastjerali tamu i suprotno tome zar ne moramo ugasiti svjetlost ako želimo tamu? Zar mi ne moramo, u svim različitim aspektima života, koristiti reakcije ove ili one tvari, bilo da unaprijedimo ili da potisnemo reakcije neke druge tvari? Gdje možemo pronaći i jedan primjer toga da doživljavanje života ne ovisi o manipulaciji od strane živog „nečeg“ ili „Jastva“ sa reakcijama barem dvije suprotne vrste tvari? Takav primjer ne postoji. Neosporno je da sve što je bez izuzetka na svaki način povezano sa stvaralaštvom živih bića, može samo postojati kao točka ravnoteže ili stanje ravnoteže između reakcija suprotnih tvari, bez obzira da li je to najsuptilnije izlučivanje žlijezda u organizmu ili stvaranje najimpresivnijeg inženjerskog poduhvata na svijetu od strane istog „Jastva“ ili njegov najslabiji uzdah u tajnosti njegove sobe, pa do onoga što je, za druge ljude, najvidljiviji izraz najboljeg karaktera i morala tog „Jastva“.  

   Dakle, ne postoji ništa u svijesti živih bića, bilo to apstraktno ili konkretno, što se ne sastoji od reakcija koje proizlaze iz interakcije između suprotnih tvari ili energija. Naše najstarije svjesno shvaćanje sastoji se u tome da je to „nešto“ koje mi u svakodnevnom životu definiramo riječju „Ja“ prisutno u našoj vlastitoj kombinaciji materije. To je nepobitna činjenica da se iza reakcija materije unutar područja svijesti i snage živog bića nalazi „nešto“ koje želi i odlučuje o različitim reakcijama materije. Zbog toga spomenute reakcije nikako nisu slučajne. Svakodnevno žongliranje od strane svakog živog bića reakcijama materije oko njega normalno se događa u skladu sa njegovim vlastitim željama. On želi jesti, raditi, odmarati se, posjedovati ovo ili ono, ili stvoriti nešto, i tako dalje, i niti jedna od tih želja ne može se ostvariti bez toga da „Jastvo“ tog bića međusobno poveže te suprotne energije što je neophodno kako bi se dobio željeni rezultat. Ostvarenje ili zadovoljenje želje ne može nikako postojati a da ne predstavlja skupnu reakciju međusobnih reakcija suprotnih tvari ili energija. Obzirom da reakcija koju izaziva sjedinjavanje tih različitih tvari predstavlja reakciju živog bića na njegovu okolinu, ono će, zahvaljujući tim sjedinjenjima, postati zapravo neka vrsta „materije“ za svoju okolinu. Mi samo možemo ponoviti ono što smo na početku rekli: Materija su reakcije. No reakcije predstavljaju naročitu vrstu energije ili oscilacija. Obzirom da ukupna pojava živog bića za njegovu okolinu također predstavlja naročitu vrstu energije ili oscilacija, njegova pojava i ponašanje biti će, u principu, istovjetni „materiji“. Istina je da mi nismo navikli doživljavati naše bližnje na taj način, no to je zbog činjenice da nam je njihova pojava, kao i naša vlastita, toliko blizu da lokalni detalji u potpunosti zasjenjuju ukupnu sliku na isti način kao kada gledamo kroz mikroskop. Ako gledamo neku tvar kroz mikroskop i vidimo ju uvećanu nekoliko stotina puta, mi više ne možemo vidjeti tu tvar u cjelini, već samo lokalne detalje dotične materije. Drugim riječima, ta tvar više nije vidljiva kao „materija“.   Ako iz ove ili one perspektive promatramo udaljeni horizont mi više  ne vidimo odvojene detalje tog horizonta, već samo sveukupnu sliku onoga što sačinjavaju lokalni detalji. Ljudi koji se nalaze na tom istom horizontu, naravno, neće imati sveukupan pregled čitavog horizonta poput nas, ali će dobro vidjeti detalje koji sačinjavaju spomenuti horizont. Slično tome mi vidimo sebe i svoje bližnje. Svi detalji i predmeti koje imamo oko nas, i sa kojima smo povezani, također sačinjavaju „cjelinu“. No ova slika sveukupnosti nije vidljiva i ne mogu ju opažati neinicirana bića. Neinicirana bića se još uvijek, u prevelikoj mjeri, moraju baviti pojedinim detaljima sveukupne slike. Ovi odvojeni detalji sastoje se od njegovih bližnjih, borbe za preživljavanje i svih tuga i nevolja povezanih sa time. Sveukupnost još uvijek vrlo malo zanima takvo biće, jer oni vrlo malo znaju o tome kako bi ta sveukupnost izgledala kada bi se gledala sa dovoljno velike mentalne ili kozmičke visine gdje lokalni detalji više ne zasjenjuju ili ne ometaju dojam sveukupnosti. S obzirom da oni ne razumiju veliku sveukupnost unutar koje oni, svojim ponašanjem i ponašanjem svojih bližnjih, žive i zbog toga ne mogu razumjeti ukupne reakcije koje proizlaze iz njihove prisutnosti i ponašanja, ili ukupni val energije koji čitavo postojanje čovječanstva predstavlja u odnosu na svemir ili kozmos; stoga je sasvim prirodno da oni nemaju pojma o tome što je to zapravo „materija“. Zapravo sve što pokriva pojam „materija“ u stvari je lokalni život, lokalna energija i lokalni detalji gledani iz tolike udaljenosti da njihovi obrisi nestaju u mnoštvu, i sve što ostaje je aspekt mnoštva koji sačinjava sveukupnost. Prema tome, sve što ljudi danas nazivaju „materija“ jednostavno je masa koja se nalazi na toliko velikoj intelektualnoj udaljenosti da oni ne mogu opažati ili vidjeti lokalne detalje, već samo samu masu kao cjelinu. Stoga su bliski detalji te mase, u određenoj mjeri, prilično nepoznati čovječanstvu. U svim slučajevima u kojima se ta nepoznata masa manifestira, ona se u svakodnevnom govoru naziva „materija“. Zbog toga mi imamo naročitu okolnost da ljudi u jednoj situaciji mogu opažati svemir kao „materiju“ a da pri tom ne vide detalje života u toj „materiji“, dok u drugoj situaciji oni uopće ne mogu opažati stvari kao „materiju“, već naprotiv, samo kao „živa bića“. U jednom slučaju ljudi imaju materiju na takvoj udaljenosti da ne mogu opažati njene lokalne detalje, a u drugom, ova se materija nalazi toliko blizu da oni samo mogu vidjeti lokalne detalje, i uopće ne mogu  vidjeti sveukupnu cjelinu. Zbog toga oni ne razumiju da oni sami kao i njihovi bližnji, iz određene perspektive, isto tako oblikuju sveukupnu reakciju – ili „materiju“ – što je isti realitet, gledan iz druge perspektive, gdje su detalji te „materije“ odvojeni u tolikoj mjeri da detalji zasjenjuju sveukupnost koju nazivamo „materijom“.  No sve dok čovječanstvo to ne shvaća, život i postojanje na ovom planetu ostat će, kao što je sada slučaj, najdublji misterij. 

       Zbog toga će se zemaljski čovjek, tijekom svojeg budućeg intelektualnog razvoja, postupno naviknuti na ovaj kozmički princip perspektive i tako će shvatiti da sva materija zapravo predstavlja manifestaciju reakcija živih bića i može se nazvati „materijom“ samo u onim slučajevima u kojima sveukupnost toliko dominira da se ne mogu razlikovati pojedini detalji – ili živa bića. U drugu ruku, u slučajevima u kojima su bliski detalji toliko dominantni da oni zasjenjuju sveukupnost, ljudi ne opažaju stvari kao materiju već, naprotiv, kao „živa bića“. To je dovelo do rođenja praznovjerja da su živa bića jedno, a materija nešto sasvim drugo. No, kao što možemo vidjeti, to nije tako. Sva se materija sastoji od živih bića ili je manifestacija života, isto kao što je sav život materija. Iz toga proizlazi da je sva materija istovjetna životu.

      Kolika se panorama odjednom otkriva! Sve što ljudi sada gledaju i sve što njihovim fizičkim osjetilima izgleda kao materija zapravo je samo udaljeni kozmički horizont koji se nalazi toliko daleko ispod njihovog kozmičkog stupnja u univerzumu da oni ne mogu razlikovati pojedine detalje i stoga ne mogu vidjeti milijarde živih bića ili manifestacije reakcija živih bića, što udaljenost tog horizonta sakriva od njihove svijesti. Oni samo vide obrise sveukupnosti.

      Samo zamislite što to znači! Kada gledamo najmanji gumb na našoj odjeći mi zapravo promatramo panoramu planetarnih sustava i galaktika, svjetove koji utjelovljuju milione reakcija jednakog broja živih bića koja se nalaze iza tih bezbrojnih reakcija! Ili samo zamislite izvanrednu panoramu sunčevih sustava i galaktika koji se otkrivaju kada promatramo sastav sićušnog, blistavog dijamanta! No ti svjetovi još uvijek nisu naseljeni bićima koja imaju budnu dnevnu svijest na fizičkoj razini. Ona još uvijek moraju slati svoje reakcije sa duhovne razine ili iz carstva blaženstva i zbog toga mi nazivamo takvu materiju „anorganska“.

      Međutim, stvari izgledaju sasvim drugačije kada usmjerimo svoju pažnju na naš vlastiti organizam. Ovdje naš pogled ne može promatrati tako malo područje koje ne predstavlja dio univerzuma sa milionima i milionima planeta i svjetova koji su naseljeni životinjskim životom koji ima budnu, dnevnu svijest. Na tim, za nas, tako sićušnim svjetovima unutar naše vlastite krvi i mesa žive ta minijaturna bića. Ovdje ona doživljavaju svoje tuge i brige, svoju sreću i radost u skladu sa harmonijom i prirodnim uslovima koje mi možemo pružiti svojoj vlastitoj krvi i mesu. U onoj mjeri u kojoj mi održavamo svoje tijelo zdravim i snažnim, mi stvaramo takve uslove za ta minijaturna bića tako da ona mogu živjeti normalan život, i na taj način mi činimo od našeg vlastitog organizma univerzum za stvaranje nebeskih ili rajskih uslova, ili nebesko „boravište“ u kojem je užitak boraviti.

     No zar nas to ne potiče na razmišljanje? Kada tako brojni ljudi – što je uistinu tako – moraju živjeti u uslovima koji nisu niti nebeski niti rajski, nije li razumno pomisliti da bi to moglo biti zbog neurednog načina života ili čak potpunog nedostatka obzira prema stvaranju normalnih uslova za mikroskopska živa bića unutar njihovog vlastitog organizma? Kako će ljudi ikada moći živjeti u sretnim i harmoničnim uslovima sve dok oni nisu ni najmanje zainteresirani za stvaranje zdravih i sretnih uslova za milijarde živih bića koja sačinjavaju njihovo vlastito tijelo? Jer takav je život da sve dok ljudi ne žele ili ne teže tome da stvore zdrava i snažna tijela za sebe, kao i sjajne i blagodatne uslove za svoju okolinu, ukupna reakcija cjeline nužno mora biti destruktivna kako za njih same tako i za njihovu okolinu. I sve dok je tako čovječanstvo će biti manje ili više destruktivna „otrovna tvar“ unutar većeg organizma u kojem se svi mi nalazimo i koji nazivamo „Priroda“. Isto tako oni će predstavljati „tvar“ koja stvara zdravlje i dobrobit u istoj mjeri u kojoj oni stvaraju suprotne reakcije.

     To nas dovodi do spoznaje da, zahvaljujući svojim različitim sposobnostima reakcije, ljudi sačinjavaju materijal – „kemikalije“ ili „tvari“ – koje Bog mora koristiti kako bi stvarao svijet u kojem mi doživljavamo blistavu svjetlost dana. Svaki pojedini čovjek uzrokuje, svojim ponašanjem, bilo ono intelektualno ili ne-intelektualno, bilo ono primitivno ili ljubeće, reakcije prema svojim bližnjima. Neki ljudi stvaraju grupe koje njeguju mržnju i stoga predstavljaju vrstu „tvari“ koju Bog mora koristiti u destruktivnim procesima koji nužno moraju prethoditi stvaranju Novog svijeta koji je sada u nastajanju. Dok drugi, svojim korisnim ponašanjem i pogledom, čine vrstu „tvari“ od koje će se jednoga dana sastojati Novi svijet. Mi svojim ponašanjem predstavljamo „čestice“ u značajnom mentalnom oblikovanju materije koja, u cjelini, predstavlja mentalni ili duhovni život Zemlje. Kada se dođe do uistinu dubokog razumijevanja toga to će biti istovjetno svjesnom mijenjanju svoje vlastite mentalne strukture, jer niti jedan normalni čovjek ne želi više nego što je to apsolutno neophodno ostati u tami i patnji, u poteškoćama i razočarenjima. Kada se dođe do tog razumijevanja Kristova usrdna molitva da se u svemu ostvari „Božja volja“ više neće predstavljati samo lijepe ali nerazumljive riječi. One će tada postati vječna inspiracija da se čovjekov način razmišljanja i ponašanja dovede u potpuni sklad sa načinom ponašanja koje je slično suncu, koje uvijek zrači svjetlost i toplinu, život i ljepotu. I to ne samo na van prema bliskom kozmosu koji nas okružuje, već također i prema mikrokozmosu čiji smo mi Božji odabrani predstavnici.

 

Originalni danski naslov: Stoffets tilblivelse og opløsning

Predavanje koje je održano 18. ožujka 1945. Ovaj sažetak napravio je Erik Gerner Larsson i odobrio ga je Martinus

Prvi puta objavljeno u danskom Kontaktbrev br. 6, 1957. Ponovno tiskano u danskom izdanju Kozmosa br. 16, 1971, br.10, 1986, br. 11, 1997 i br. 2, 2014.

Preveo sa danskog na engleski: C. Campbell-McCallum

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (06.02.2015.) 

Bibliografija br. UK 2119-K

Englesko kontaktno pismo br. 4, 1959    

Copyright © Martinus Institut