by Eliphas Levi

Magnetizam je sila jednaka onoj običnog magneta koja prožima cjelokupnu prirodu. Osobine magnetizma su: privlačnost, odbojnost i uravnotežena polarizacija.
Znanost uzima u razmatranje nebeski i mineralni magnetizam. Animalni magnetizam očituje se svakodnevno u činjenicama koje znanost ne može pobiti, ali ih prihvaća s nevjericom i pravedno čeka njihovo prihvaćanje kad god analiza bude nadopunjena nepromjenjivom sintezom.
Dobro je poznato da stanje megnetizma stvoreno animalnim magnetizmom stvara neobičan tip sna za vrijeme kojeg duša magnetizirane osobe pada pod utjecaj magnetizera. Očitovana osobina toga jest da se spavač doima kao da je izgubio vlastiti život i da pokazuje samo one pojave koje pripadaju univerzalnom životu. On odražava misli druge osobe, vidi bez pomoči svojih očiju, posjećuje mjesta koja ne poznaje, opaža oblike mnogo bolje nego boje, perspektivno oslikava ili miješa vremenska razdoblja, govori o budućnosti kao da je prošlost, a o prošlosti kao da tek mora nastupiti, govori magnetizerove zadnje misli – čak i tajni glas njegove svijesti poziva u sjećanje ljude o kojima razmišlja i potanko ih opisuje, pa čak i ono što vidovita osoba nikada nije vidjela, izražava se znanstvenim jezikom poput pravog znanstvenika i o imaginarnom poput pjesnika, dijagnosticira bolesti i pronalazi lijek za njih, često daje mudre savjete, pati zajedno s onima koji pate i ponekad gorko plače kada objavljuje nadolazeću žalost.
Te čudne ali neosporne činjenice vode nas neophodnom zaključku da postoji zajednički život koji dijele sve duše; ili barem zajedničko ogledalo za svaku imaginaciju i svako sjećanje, u kojem nam je moguće pogledati jedno drugo poput mase ljudi što stoji pred zrcalom. Taj reflektor je odičko svjetlo Barona Reichenbacha koje nazivamo astralnim svjetlom i koje je veliki posrednik života kojega Hebreji nazivaju od, ob i aour. Magnetizam koji je kontroliran voljom operatera je od, a onaj koji je posljedica pasivne vidovitosti je ob; vidovite proročke svećenice antike bile su pod utjecajem pasivnog astralnog svjetla. U našim svetim knjigama ovo svjetlo naziva se duhom Pitona, jer je u grčkoj mitologiji zmija Piton njegov alegorijski predstavnik.
U svom dvostrukom djelovanju također je prikazana kao zmija kaducej: zmija s desne strane od, a ona s lijeve strane je ob. U sredini, na vrhu hermetičkoga štapa, sjaji zlatna kugla koja predstavlja aour ili svjetlo u ekvilibrijumu.

Od predstavlja život kojim upravlja sloboda izbora. Ob predstavlja život kojim vlada sudbina. Zbog toga je hebrejski zakonodavac rekao: "Jao onima koji vračaju s obom, jer oni izazivaju sudbinu. To je povreda Božje providnosti i čovjekove slobode."
Sigurno postoji velika razlika između zmije Pitona koji puzi u mulju potopa i kojega pogađaju sunčeve strijele i one zmije koja se obavija oko Eskulapova štapa, jednako kao što se zavodljiva zmija Edena razlikuje od mjedene zmije koja je liječila one koji su bili otrovani u pustinji. Ove dvije antagonističke zmije stvarno predstavljaju one suprotne sile koje mogu biti povezane, ali nikada pomiješane. Hermesovo žezlo, iako ih razdvaja, također ih miri te ih u određenoj mjeri čak i sjedinjuje. Na ovaj način, pod prodirućim pogledima znanosti, iz analogije suprotnosti izrasta sklad.
Potrebitost i Sloboda dva su velika zakona života. Ispravno govoreći, ova dva zakona čine jedan, jer oba su nužno potrebna.
Potrebitost bez slobode je fatalna jednako kao što sloboda bez nužne zauzdanosti dovodi do ludila. Privilegija bez obaveze je ludost, a obaveza bez privilegije je ropstvo.
U ovome se nalazi cjelokupna tajna magnetizma: vladati fatalnošću oba pomoću inteligencije i snagom oda tako da se stvori savršena ravnoteža aoura.
Kada neuravnoteženi magnetizer postaje robom sudbine stoga što je dopustio da bude nadvladan strastima, on je poput čovjeka zavezanih očiju na slijepome konju koji ga pokušava natjerati u trk u šumi punoj vijugavih puteljaka i litica.
Proricatelji sudbine, čitači karata, vidovnjaci, svi su oni podvrgnuti halucinaciji koju stvara njihovo predviđanje uz pomoć oba.
Čaša vode u hidromantiji, tarot Etteila, linije na dlanu itd., stvaraju u vidovnjaku vrstu hipnotizma. Svoju stranku on promatra u odrazu vlastitih smiješnih želja ili pohotne imaginacije. Zbog toga jer je on duh bez dostojanstva ili plemenitosti volje, pretkazuje budalaštine i besmislice te svom klijentu sugerira još veće, misleći da je sve to dio njegova uspjeha.
Čitač iz karata koji savjetuje poštenje i dostojanstveno ponašanje uskoro će izgubiti klijentelu dobrostojećih žena i histeričnih sredovječnih gospođa.
Od dva magnetska svjetla, jedno možemo nazvati živim svjetlom, drugo mrtvim svjetlom, jedno astralnim fluidom, drugo spektralnim fosforom, jedno bakljom rasprave, a drugo dimom snova.
Da bi se magnetiziralo bez opasnosti, potrebno je unutar sebe imati svjetlo života, to jest nužno je biti mudar i ispravan.
Čovjek, rob svojih strasti, ne magnetizira. On opčinjuje. Ali zračeći svoju opsjenost, on povećava vrtoglavi krug oko sebe; umnaža čarolije i živahnost snagom svoje volje sve više i više. Poput pauka je koji se iscrpljuje da bi konačno bio uhvaćen u vlastitu mrežu.
Čak ni danas čovječanstvo još ne poznaje uzvišeno pravilo razuma. Griješi glede čovjekovog osobnog i gotovo uvijek pogrešnog racionaliziranja. Međutim, gospodin de la Palice će reći da onaj tko obmanjuje sebe nije čovjek razuma, jer razum je sušta suprotnost našim greškama.
Pojedinci i masa kojima razum ne upravlja, roboti su sudbine; sudbina stvara javno mnijenje, a javno mnijenje je kraljica svijeta.
Ljudi žele da se njima vlada, dominira, da ih se umiruje, zanosi. Glavne žudnje doimaju im se ljepšima od vrlina, a oni koje nazivaju velikim ljudima često su velike budale. Cinizam Diogena godi im jednako kao šarlatanstvo Empedokla.
Zašto su glupani magnetizeri ili, bolje rečeno, fascinatori, a to je ono što njihovu glupost čini zaraznom? Zbog toga što nisu uspjeli izmjeriti pravu veličinu, a ljudi se priklanjaju onome što je egzotično.
Djeca koja još nisu naučila hodati žele da ih se podigne i nosi. Nitko toliko ne voli divlje ponašanje kao oni slabi i nesposobni. Njihova nesposobnost za doživljavanje ugode karakterizira ljude poput Tiberija i Mesaline. Pariški besprizornik u svom raju na bulevaru želi biti bandit i smije se glasno vidjevši ismijanog Telemaha.
Nije svatko sklon drogama i alkoholu, ali gotovo bi svatko želio imati "viši" duh i bio bi dovoljno sretan da njegovo srce "krene na put".
Kada se kršćanstvo nametnulo svijetu fascinacijom mučeništva, veliki pisac tog razdoblja stavio je svačije misli u riječi kada je rekao: "Vjerujem, jer je to iracionalno!"
Glupost Križa, kako ju je sam sveti Pavao nazvao, bila je tada na svom pobjedničkom maršu. Spaljivane su knjige, a sveti Pavao iz Efeza navješćuje Omarove podvige. Razoreni su hramovi, čuda svijeta, kao i idoli, umjetnička remek-djela. Ljudi su razvili osjećaj za smrt i željeli su orobiti svoju prolaznu egzistenciju svih njezinih ukrasa da bi se mogli povući iz života.
Odvratnost prema starenju uvijek ide skupa s ljubavlju prema snovima: "Quam serdet tellus dum coelum aspicio!" rekao je poznati mistik. To doslovno znači: "Kako prljava postaje zemlja kada gledam nebo!" Kako to? Postaje li vam dadilja Zemlja nečista i prljava kada se pogled gubi u svemirskom prostranstvu? Možda je prljava zato jer vas ne mora nositi naokolo sa sobom? Kada biste bili preneseni na Sunce, uskoro bi se vašem oku učinila opora! Bi li nebo bilo bolje mjesto da je prazno? Nije li poanta u tome da je predivno gledati u njega jer osvjetljava zemlju danju, a u noći sjaji s bezbrojnim mnoštvom zemalja i sunaca? Zar će vam samo zato sjajna Zemlja, zemlja bezbrojnih mora, zemlja puna drveća i svijeća postati prljava jer se želite lansirati u svemir? Vjerujete mi, ne morate zbog toga putovati tako daleko – praznina je u vašem duhu i vašem srcu.
Ljubav prema snovima je ta koja miješa toliko mnogo patnje s ljubavnim. Ljubav, kakva nam je dana prirodom, predivna je i oduševljavajuća stvarnost, ali naš nezdravi ponos traži nešto bolje od prirode. Otuda histerična manija pogrešnog razumijevanja.
Misao Charlotte u Wertherovoj glavi sudbonosno je promijenjena – kao da je neizbježan – u oblik metka iz pištolja. Posljedica ljubavi koja je protivna zdravom razumu je samoubojstvo.
Prava ljubav, prirodna ljubav, čudo je magnetizma. Ona je isprepletenost dviju zmija kaduceja. Njezin naraštaj izgleda kao od sudbine unaprijed određen, ali u postojanje ga dovodi uzvišeni razum koji ga stvara sukladno prirodnim zakonima. Priča kazuje da je Tirezije navukao na sebe Venerinu ljutnju stoga što je razdvojio dvije zmije u činu parenja te je postao hermafrodit: to je neutraliziralo njegov seksualni potencijal; tada ga gnjevna božica udara ponovno i osljepljuje ga, jer je tražio za ženu ono što je poglavito pravo muškarca. Tirezije je bio prorok i vidovnjak koji je proricao i pretkazivao s pomoću mrtvog svjetla. Njegova pretkazanja, također, nagovještavala su nesreće i uvijek se doimalo su čak i uzrokovala nesreće. Ova alegorija sažima čitavu filozofiju magnetizma koju smo upravo sada objavili.

Dvostruki Lanac

Kretnja zmije oko kaduceja naznaka je formiranja lanca.
Taj lanac postoji u dva oblika: izravna forma i kružna forma. Započinjući od istog središta, presijeca bezbrojne kružnice bezbrojnim radijusima. Izravni lanac je lanac prenošenja. Kružni lanac je lanac sudjelovanja, širenja, zajedništva, religije. Na taj je način stvoren kotač sastavljen od nekoliko kotača koji se okreću jedan unutar drugog, a koji nas obasjavaju iz vizije Ezekijela. Lanac prenošenja uvodi slogu među nadolazećim generacijama.
Središnja točka jest bijela na jednoj strani, a crna na drugoj.
Crna zmija je pričvršćena za crnu stranu, a bijela zmija za bijelu stranu. Središnja točka predstavlja izvornu slobodnu volju, a na crnoj strani počinje izvorni grijeh.
Tijek sudbine započinje s crne strane, dok je izbor pokreta vezan za bijelu stranu. Središnja točka alegorijski se može predstaviti mjesecom, a dvije sile dvjema ženama od kojih je jedna od kojih je jedna bijela, a druga crna.
Crna je žena pala Eva. Ona predstavlja pasivnu formu, paklensku Hekatu koja na čelu nosi polumjesec. Bijela žena je Maia ili Marija koja svojim stopalima gazi polumjesec i glavu crne zmije.

Nemoguće je ovu materiju izložiti jasnije jer su naše ruke položene na kolijevci svih dogmi. Vratile su se u svoje povoje pred našim očima, a mi smo pažljivi da ih ne bismo povrijedili.
Doktrina izvornog grijeha, bez obzira na način interpretiranja, kazuje o preegzistenciji naših duša, ako ne u njihovom pojedinačnom životu, tada barem u univerzalnom.
Sada, ako netko griješi a grijeh ne poznaje u univerzalnom životu, mora biti spašen na isti način. Ali to je veliki misterij.
Izravni lanac, zavor kotača, lanac prenošenja, stvara sličnost među naraštajima, osiguravajući da su očevi kažnjeni kroz njihovu djecu – priliku za spas dobivaju kroz patnje svoje djece.
Svete knjige nam govore da je Krist ušao u pakao. Razbivši željeznu bravu i mjedena vrata uzdigao se na Nebo vodeći sa sobom sužanjstvo sužanja.
A Univerzalni život je uskliknuo: Hosanna! Jer on je otklonio žalac smrti.
Što to znači? Što se misli pod time? Usuđuje li se netko to protumačiti? Jeste li sposobni naslutiti ili shvatiti to?
Antički grčki hijerofanti na drugačiji su način prikazivali dvije sile predočene dvjema zmijama – kao dvoje djece koja se međusobno bore držeći kuglu između svojih nogu i koljena.
Djeca su Eros i Anteros, Kupidon i Hermes, glupa ljubav i mudra ljubav; a njihova vječna borba drži svijet u ravnoteži.

Ako netko ne prihvaća mogućnost nekog osobnog postojanja na zemlji prije našeg rođenja, tada se izvorni grijeh mora sagledati kao voljno izopačenje ljudskog magnetizma u naših prvih roditelja koji su narušili ravnotežu lanca dopuštajući smrtonosnu predominaciju crne zmije, to jest astralni tijek smrtnoga života; a mi trpimo posljedice kao djeca rođena s rahitisom zbog zala svojih roditelja; trpimo kaznu zbog zlodjela koja nismo sami počinili.
Velike patnje Isusa i mučenika, velike pokore svetaca, djelovale su kao protuteža tom gubitku ravnoteže, toliko nenadoknadivo da će svijet jednoga dana, mora se nadodati, biti zapaljen. Milost će biti označena golubicom i janjetom, a astralni tijek života ispunjen zaslugama Otkupitelja ili svetaca.
Đavo ili napasnik je astralni tijek smrti; crna zmija je obojena svim zločinima ljudi, podignuta njihovim zlim mislima, ispunjena otrovom njihovih grešnih požuda; drugim riječima MAGNETIZMOM ZLA.
Između dobra i zla postoji beskrajni sukob. Oni su nepomirljivi.
Tako je zlo uvijek prokleto, uvijek osuđeno na muke koje idu s neredom, ali ipak, još od ranih dana našega djetinjstva, nikada nas ne prestaje mamiti i privlačiti na svoju stranu. Sve ono o čemu nas mistično pjesništvo uči glede kralja Sotone savršeno je objašnjeno u terminima tog groznog magnetizma koji je jednako toliko užasan koliko i fatalan; no ne treba strahovati za vrlinu koju zlo ne može pobijediti i koja će mu se, Božjom milošću, sigurno oduprijeti.

Astralne Fantazme

Ugoda je neprijatelj predodređen da postane ili naš rob ili naš gospodar. Da bismo je dobili, moramo se boriti s njome, a prije nego što možemo uživati u njoj, moramo je pobijediti.
Ugoda stvara šarmantnog roba, ali okrutnog, nemilosrdnog i ubojitog gospodara. Umara, iscrpljuje i ubija svakog koga posjeduje, nakon što prevari sve njihove želje i izda sve njihove nade. Služenje nekoj od ugoda naziva se strašću. Dominacija nad nekom ugodom zove se moć.
Priroda se udružuje s ugodom u dužnostima. Razdvojimo li dužnost od ugode, izjeda nas i truje. Predamo li se dužnosti, ugoda više neće biti razdvojena od dužnosti. Pratit će nas i bit će naša nagrada. Ugoda nije razdvojiva od dobrote. Točno je da čestit čovjek može patiti, ali iz njegovih patnji proizlazi ogromno zadovoljstvo. Joba je posjetio Bog. Utješio ga je i oslobodio. Nabukodonosor je na svom prijestolju pao pod sudbonosnu ruku koja ga je lišila razuma i preobrazila u zvijer. Isus je trijumfalno uzviknuo kada je umirao na križu, kao da je osjetio svoje predstojeće uskrsnuće. Ali Tiberije, usred svojih zločinačkih ugoda na Capriju, otvoreno je očitovao agonije svoje duše u pismu senatu, pišući da osjeća kako umire svakodnevno!
Zlo nas zahvaća kroz naše zlo i mane i kroz strah kojim nas nadahnjuje. Đavo lovi one koji ga se boje, a bježi od onih koji mu se hrabro suprotstavljaju. Umjetnost okivanja đavla je činiti dobro i ničega se ne bojati.
Ne zamišljajte da se zabavljamo pišući knjigu o moralu. Što zapravo radimo? Objavljujemo tajne koje magijska znanost primjenjuje u duhovnom liječenju. Zato je nužno reći nešto o opsjednutosti i egzorcizmu.
Svatko od nas unutar sebe može osjetiti dvostruki život. Borba razuma protiv svijesti; nemuževne želje protiv plemenitih osjećaja; riječju, životinja protiv razumnog bića. Slabost volje toliko je često izdana od stvarnosti; pristupi kojima gradimo sebe; naše samopovjerenje; snovi koji nas progone u budnim satima – sve to kao da u nama demonstrira dvije osobe različitog karaktera – jedna koja nas pokušava navesti da radimo dobro, i druga koja nas pokušava uključiti u zlo.
Zahvaljujući prirodnim brigama i nemirima koji proizlaze iz naše dvostruke prirode, zaključujemo da svakog od nas uvijek parate dva anđela, jedan dobar, drugi zao, jedan na našoj desnoj ruci, drugi na lijevoj. To je jednostavno dio simbolizma, ali kao što smo rekli prije (a to je arkana znanosti), ljudska imaginacija dovoljno je jaka da odjene bića koja verbalno potvrđuje u forme koje imaju prolaznu realnost. Više nego jedan asketa ušao je u borbu s tim poznatim demonom.
U vizijama koje smo izazvali, ili koje nastaju iz morbidnih sklonosti, pojavljujemo se sebi samima u formama koje našu pobuđenu imaginaciju vode magnetskoj projekciji. Ponekad su određeni bolesni ili poremećeni ljudi sposobni projicirati sile koje magnetiziraju predmete podvrgnute njihovoj aktivnosti, pa se čini da se ti predmeti pomiču sami od sebe.
Ti produkti slika i sila, budući da ne pripadaju uobičajenom prirodnom poretku, uvijek proizlaze iz jednog nezdravog stanja koje iznenada može postati zarazno kao posljedica iznenađenja, straha ili neke sklonosti.
Na ovom stadiju čuda se umnažaju i sve kao da je uvučeno u vrtlog ludila. Takvi fenomeni su jasni poremećaji. Oni su produkt zlog magnetizma. Običan čovjek bit će u pravu ako se složi s našom definicijom o takvim bićima, kada ih naziva demonskim djelom.
Na ovaj način su nastala čuda konvulzionara svetog Medarda, trzajevi iz Cevennesa i mnogi drugi. Stvorena su jednom značajkom spiritizma; ljudi egzaltiranoga umnog stanja, ili bolesni na neki drugi način, žarišne su točke svih njihovih krugova, nalaze se na čelu svih njihovih tokova. Zahvaljujući djelovanju tijela i pritisku krugova, moguće je da bolesnik postane neizlječiv i da preuzbuđeni izgubi razum.
Kada vizionarsku egzaltaciju i magnetičku poremećenost stvara invalidno kronično stanje, on je opsjednut ili je obuzet sukladno ozbiljnosti svoje bolesti.
U tom stanju subjekta napada vrsta infektivnog hipnotizma. Sanja otvorenih očiju, vjeruje i stvara oko sebe iracionalna stanja do određene točke; opčinjen je viđenjem i obmanjuje osjete prijemčivih ljudi u svojoj blizini. Na taj način, praznovjerje pobjeđuje, a đavolja djela postaju očevidna. Da, ona jesu bjelodana, ali đavo nije ono što mi mislimo da jest. Magija se može definirati kao znanost univerzalnog magnetizma, ali to je kao da uzmemo posljedicu za uzrok. Rekli smo da je uzrok vladajuće svjetlo oda, ob i aour Hebreja.


Eliphas Levi, Velike Tajne (Cid Nova, Zagreb)

 Izvor: http://www.hermetizam.com/index.php?option=com_content&view=article&id=66:simboli&catid=29:herm&Itemid=67