U tišini ranog jutra, dok je rosa još uvijek krasila travke vrta, mali puž promatrao je svijet oko sebe svojim nježnim očicama. Svaki dan slušao je zvukove koji su dopirali iz dalekog grada, sirene, viku, plač, grmljavinu eksplozija koja se čudno miješala s grmljavinom oluja. Kakav li je to svijet tamo, daleko od mojeg vrta? Pitao se, polako se penjući uz stabljiku ružičastog cvijeta. Što to znači biti čovjek?

Noć za noći, slušajući radijske valove koji su se gubili u vjetru, čuo je fragmente priča o ratovima, o gladnoj djeci, o majkama koje plaču nad grobovima svojih sinova. Čuo je o velikim vođama koji donose odluke u klimatiziranim uredima, dok dijeca umiru od gladi na drugom kraju svijeta. Ali najgore od svega, čuo je kako se sve ubrzava. Kako se kaos širi kao požar. Kako se granice brišu ne zbog ljubavi, već zbog mržnje. Kako se red raspada, a na njegovu mjestu raste samo praznina koja guta sve pred sobom.

Jedne čarobne noći, kada je pun Mjesec bacio svoje srebrno svjetlo na vrt, dogodilo se nešto neočekivano. Puž je osjetio kako se njegovo tijelo mijenja, kako mu raste koža umjesto ljuske, kako njegovi pipci postaju prsti. Čarolija nepoznatog podrijetla učinila je ono što je toliko želio, postao je čovjek. Ustao je na svoje nove noge, osjetivši prvi put težinu gravitacije na svoj novi način. Pogled mu se protegnuo daleko preko vrta, sve do gradskih svjetala koja su treperila u daljini kao zvijezde pale na zemlju. Konačno mogu razumjeti,šapnuo je svojim novim glasom. Konačno mogu pomoći.

Krenuo je prema gradu, njegovo novo srce kucalo je ubrzano od uzbuđenja i nade. Ali sa svakim korakom, nešto se u njemu lomilo. Vidio je beskućnike koji se griju oko vatrišta napravljenih od smeća. Čuo je svađe parova koji se deru jedan na drugoga dok njihova djeca plaču u susjednoj sobi. Na televizijskim ekranima u izlozima trgovina, gledao je slike razrušenih gradova. Djecu s velikim očima punima straha. Majke koje drže svoju mrtvu djecu. Stare ljude koji umiru sami u bolničkim krevetima dok se njihovi sinovi bore u zemljama čijih imena ne znaju.

Milijuni poginulih. Milijuni osakačenih. Milijuni nestalih. Milijuni izloženih strašnoj gladi. A negdje u pozadini, nevidljiva ruka koja upravlja ovim kazalištem užasa, ruka koja nema veze s čovječanstvom. Ljudi ubijaju ljude, a puž se pitao, za čiju korist? Čiji se profit gradi na ovim planinama kostiju? Čija moć raste dok se čovječanstvo samouništava?

A onda je vidio i onu drugu stranu. Ljude u skupim odijelima koji se smiju u bankama, trgovce oružjem koji broje profit, političare koji mašu zastavama dok šalju tuđu djecu u smrt. Vidio je kako se novac kuje iz patnje, kako se moć gradi na kostima nevinih. Ali najstrašnije od svega bilo je shvatiti da se sve raspada. Da nema više granica između civilizacije i barbarstva. Da se institucije koje su generacije gradile ruše u trenucima. Da čovječanstvo juri prema potpunom kaosu, a nevidljiva ruka koja dirigira ovim hororom samo se smije, jer što god se dogodi, ona profitira.

Milijuni mrtvih nisu brojke, to su bili snovi, ljubavi, djeca koja se nikad neće roditi, pjesme koje se nikad neće otpjevati. A za čiju korist? Za korist onih koji se nikad neće pojaviti na bojnim poljima, koji nikad neće osjetiti glad, koji nikad neće držati svoje mrtvo dijete u naručju.

Sat za satom, dan za danom, puž je hodao ulicama u svojem novom ljudskom obličju. Pokušavao je govoriti s ljudima, ponuditi pomoć, pronaći odgovore. Ali što je više gledao, to je više shvačao strašnu istinu. To nije bila borba između dobra i zla. To je bilo nešto mnogo gore, potpuni raspad svega što je nekad imalo smisla. Vidio je kako se povijest ne ponavlja, već ubrzano spiralno spušta prema dnu. Kako se svaki novi rat čini gori od prethodnog. Kako se svaka nova kriza približava točki gdje više nema povratka.

Kaos se širio poput virusa, iz jedne zemlje u drugu, iz jedne institucije u drugu, iz jednog uma u drugi. I puž je shvatio da možda nema kočnica. Možda čovječanstvo zaista juri prema potpunoj samodestrukciji, dok nevidljiva ruka koja dirigira ovim spektaklom horora samo broji profit izgrađen na kostima milijuna.

U tom trenutku, mala duša shvatila je nešto što nijedan čovjek oko njega nije mogao vidjeti, da je on, u svojoj sporosti i jednostavnosti, zadnji simbol nečega što je čovječanstvo davno izgubilo, mudrosti i mira. I kako sam ja, tako mali, shvatio da nešto ne valja s čovječanstvom? Pitao se dok se spremao za povratak. Kako sam vidio da netko namjerno radi kaos u inače lijepom svijetu? Kamo to vodi? Zašto se nitko ne suprotstavlja? Ali onda je shvatio da to nisu pitanja za njega. Ipak je on samo puž, koji nije nikome ništa plačao da živi na ovome svijetu.

Tog trenutka, osjetio je da se čarolija polako povlači iz njegova tijela. Koža se opet pretvarala u ljusku, prsti u pipce. Ali ovaj put, nije se borio protiv preobrazbe. Ovo nije moja bitka, šapnuo je dok je postajao opet ono što je oduvijek bio. Kako mogu popraviti ono što ne razumijem? Kako mogu liječiti ono što možda i nije bolest, već samo... priroda? Polako je krenuo natrag prema svojem vrtu, ostavljajući za sobom gradska svjetla i sve njihove užase i nemire. Svaki korak bio je lakši od prethodnog.

Kad je stigao u svoj vrt, jutarnja rosa je već počela padati. Popeo se na svoj omiljeni list paprati, s kojeg je mogao gledati i jutarnje sunce i večernje zvijezde. Čuo je još uvijek daleke zvukove rata i patnje, ali sada su mu svjedočili nešto drugo. Podsjećali su ga zašto je njegov mali, mirni svijet tako dragocjen. Ovdje, između kapljica rose i mirisa zemlje, postojao je drugačiji poredak stvari, poredak bez nevidljivih ruku, bez profita izgrađenog na patnji, bez milijuna žrtava za tuđe interese.

Ovdje je svaki dan bio čudo preživljavanja, ali ne kroz nasilje. Ovdje se život događao polako, nježno, s poštovanjem prema svakom listiću, svakoj kapljici vode, svakom zraku sunca. Ovdje je mudrost bila jednostavna, a mir, moguć. Možda sam ja, šapnuo je puž u jutarnjem vjetru, zadnji čuvar onoga što više nema. Možda je moj spori hod po ovom malom vrtu jedini otpor protiv nevidljivih ruku koje dirigiraju tim ludilom.

Možda, pomislio je, polako pužeći prema svojim omiljenim laticama, možda je najsnažniji otpor protiv ludila svijeta, jednostavno postojati u miru. Možda je najjača pobuna, odbiti sudjelovati u igri koja nema pobjednika, u utrci prema potpunom kaosu. I tako je nastavio živjeti svoj mali život, sporo i promišljeno, u svojem malom vrtu koji je bio cijeli svemir za onoga tko je znao gledati. Ljudski ratovi nastavili su se negdje daleko, a kaos se je ubrzavao, ali puž je našao svoj mir u spoznaji da ne možemo zaustaviti ono što ne možemo ni razumjeti.

A njegova mudrost bila je jednostavna. Nekad je najhrabriji čin ne borba, već odlazak s bojnog polja.

"Milijuni su pali za tuđe interese, milijuni će još pasti. Ali ja neću biti dio tog stroja smrti. U vrt se vraćam, gdje vrijeme teče drugačije, gdje nevidljiva ruka ne seže, gdje je dovoljno biti živ, simbol mudrosti i mira kojega više nema. A vi ljudi, zapitajte se!”

Matija Gerić