DVORANA MUDROSTI

Postoji dimenzija druga ...
Gdje sve boje duginog su sjaja ...
Mjesto gdje otklanja se strah i tuga ...
Mjesto početka i nepostojećeg kraja...

Jezero smaragdno plavičaste boje ...
Iscjeljujuće Znanje krije u Nutrini ...
Energije okrepljujuće ovdje se kroje ..
Sve blještavo sjaji u Anđeoskoj blizini...

Na sredini jezerca Dvorana stoji ...
I svakoga časa isprepliću se krila ...
To Anđeli sa žezlom i kuglom u boji ...
Ispiru trnje mekoćom kao svila ...

Trnje što pokupili su na Zemlji -planeti ...
Jer kugla je dio Iscjeliteljske Moći ...
A Ljudska Duša nikako da se prisjeti ...
Kakvo je to Čudo uspjelo im pomoći ...

Misao je jedna dovoljna tad bila ...
Da sa žezlom svojim dodirnu nam tijelo ...
I svu tamu što u srcu potajno se krila ...
Obasjati će Svjetlo ... čarobno i bijelo...

Kao Magijom Nebeskom iskre će poteći ...
Otvoriti će se Čakra što nad srcem bdije ...
A čovjek će blistati ... I stajati bez riječi ...
Jer se svaki atom od srca mu smije ...

Tada Anđeoska Družba leti ka Dvorani ...
Žezlo i kuglu stavit će pod slap ...
Okrijepiti kristale u Božanskoj Hrani ...
Gdje Milost i Ljubav svaka je kap ...

Zato ... kad osjetim po tijelu toplinu ...
I lagane trnce što putuju po njemu...
Pomislim ...to Anđeo daruje milinu ...
I rastapa kamen pretvoren u stijenu...

Pomišljam na mjesto u Nebeskome kraju ...
Gdje zrak ispunjava milozvučan poj ...
Gdje sva Znanja i sve Tajne oduvijek se znaju ...
Duša tiho šapuće mi ... tu Dom je moj....

 

Safiris

 

ŠAMAN

 

U Carstvu Tišine ... u Carstvu Duha
Gdje Priroda daruje bogata ruha
Gdje pjev odzvanja od zore do noći
To Mjesto je Slobode...Mjesto Moći.

U tome Carstvu Ljubav obitava
Znanje i Mudrost plešu u krugu
Dok ljudsko tijelo u milosti spava
Duša putuje u dimenziju drugu.

Preuzima tijelo Slobodne Ptice
Orla u letu što širi krila...
Prolazi pritom pored strme litice
Gdje jedna se Ljudska Emocija skrila.

Postaje Puma u trenutku jednom
Što šapama mekim pritajeno se šulja
Do Pećine dolazi u Skoku vrijednom
Jer Prepreku prelazi prepunu Mulja.

Duh se polako pretvara u Sovu
Iz daljine dopire samo taman huk
Nailazi sada na prepreku novu
Što nakratko prekinuti će nemiran muk.

Rešetke od Zlata ... od Paučine Lanci
Iz tame se naziru dva vulkanska oka
Duh sureće Djelić Duše... kao da su stranci
I borba nastaje u tren minutnoga skoka.

Duša se bori... Strah je izjeda
Očima nemirnim lance jače steže
Od rešetka zlatnih odvojiti se ne da
Srce se topi dok u grudima žeže.

Šaman se pretvara u Najnježnije Biće
Golubicu bijelu... Anđeoskog pera...
Duša shvaća da Svjetlost joj sviće
I združena sa Duhom leti putem Sfera.

Još jedna Bitka dobivena je sada
Šaman se vraća... Putuje u Tijelo
Još jednoj Duši vraćena je Nada
Da postoji Mjesto gdje Naručje je Bijelo.

U Carstvu tišine... u Carstvu Duha
Gdje Priroda daruje bogata ruha...
Gdje dašak vjetra miluje putnike u noći,
To Mjesto je Slobode...to Mjesto je Moći.

Safiris

 

 TAJANSTVENO DRVO

Kao Drevni Starac stoji ...
Godine i stolječa pored njega hode...
Više ih od umora ne broji...
Oblaci i vjetrovi Staru Dušu vode...

U vremena davna ... u vremena tiha...
Kada pupoljak je cvao baš poput stiha...
Melodija je bila nježna ... il' živahna kao čigra...
Listalo je ... u dubinu raslo...
Granalo se u širinu...
Životna je bila sva njegova Igra...

Tada došao je čovjek ...
Ili neko čudno biće ...
Više nalik demonu iz neke bajkovite priče ...
Hladnih očiju ... bez trunke srca i srama ...
Od pogleda jecala je baš svaka grana. ..
Strah je kolao od korjena na više ...
Listovi su plakali ...
Drvo postajalo je sve tiše ... i tiše...

Ostala je samo kora ... ogrubjela od olujnih noći...
Ptičji pjev se izgubio ...
Kao kristal razbijen na metalnoj ploči ...
Krošnja ostala je ogoljela ... tužna...
I čovjeku postala je nepotrebna ... ružna ...
Sjekirom je sasjekao sve prijatelje stare ...
Pretvorio u namještaj ... stolice ... ormare...
Pa se drvo utješilo ... bar saznalo je svrhu svoju ...
Napušteno...prepušteno ... vremenskome stroju ...

Ali Novi Vjetar puše...i mirise donosi...
Tajanstveno nas Drvo čeka ... vremenu prkosi...
Cijela povijest u njemu je zbita ...
Čeka dodir mekih ruku ... bez mača i štita ...
Ruku što će dotaknuti napuknutu koru. ..
I Ljubavlju ... bez riječi. .. izgladiti mu svaku boru ...
Energija će Ljudskog Bića isprati mu suze ...
Vratiti u granje Život što odavno mu uze ...

Drevni Starac pored puta ...
Još uvijek na nas čeka ...
Ispod tvrde. .. suhe kore ...
Duša topla je ... i meka....

Safiris

 

 

Čuvarica Svjetlosti

Nekada davno, uistinu davno,
u vrijeme kada nisu postojale riječi ja i moje,
kada je sve bilo dio Jednoga,
postojala je Čuvarica Svjetlosti.
Mislima, poput najljepše melodije,
razgovarala je sa potocima,
rijekama i oceanom, sa šaputavim lišćem
i dubokim korijenjem drveća,
njezina pjesma odzvanjala je kroz visoke šume,
lelujeve oblake i padala sa prvim kapima rose
na mekanu travu.

Gdje god se pojavila, neobična bijela svjetlost
pratila ju je u stopu, obasjavši i najtamniji kutak
duboke šume ili oceana.Tada bi ptice i delfini,
zvijeri i leptiri razumjeli što je život.
U tom trenutku, kroz njihovu krv bi prostrujio
razlog samoga postojanja.I život je bio svet.
Kako je vrijeme prolazilo, Čuvarica je odlučila
svoje znanje podjeliti sa ljudima.
U tihim noćnim satima, svi bi se okupljali
oko plamteće vatre i znanje se prenašalo,
putem pjesme, preko priča, sa koljena na koljeno.
Živjelo se u zajedništvu sa svjetlosti.

Kišne kapi donosile su blagoslov plodova,
sunčani dani donosili su radost i toplinu,
zimske noći toplinu ljudskog zagrljaja,
a jesenje lišće mirisni šareni tepih
prosut po šumskome pragu.
I vrijeme je teklo u ritmičkom disanju planete Zemlje.
Čuvarica Svjetlosti, zadovoljna, sklopila je oči.
Ali, u jednome trenutku uhvatila je misao budućnosti.
Vidjela je kako čovjek diže ruku i glas
na drugog čovjeka, kako životinje bježe pred ljudima,
kako nestaju šume i bistre rijeke,
čula je tihi jecaj ove planete.
Ali vidjela je i još nešto....

U jednom gradu, jedne daleke godine,
nekolicina ljudi u svojim snovima
sanja još o vremenu Svjetlosti.
Bude se sa suzama u očima,
a ne znaju što je razlog tim suzama.
Čuju njezin glas, a ne znaju kome on pripada.
Osjećaju neku težinu ali i radost u grudima...
i žele znati što je to? Žele znati,
kako da se bore protiv mržnje i zla,
da li je borba ono što im sada predstoji,
ili da djeluju putem mira? Da li da govore istinu,
ma koliko ona povrijedila drugo ljudsko biće,
ili da je prešute, sve u ime mira?
Da li je to onda uistinu mir?
A razlog njihova postojanja?
Gdje da traže to znanje
i da li takvo znanje uistinu postoji?
I tisuću drugih pitanja
prolazilo je tim budućim vremenom....
Nasmješila se.Nije sve tako mračno.
Vrijeme je da se pobrine za to buduće doba,
jer u njemu čekaju mnoga bića svjetlosti
da se prisjete davno zaboravljenog znanja...

Safiris