Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
Intervju: Draško Holcer, dipl.inž. biologije-ekologije
Razgovarala: Jelena Likić
U intervjuu za portal Biologija.com.hr Draško Holcer, dipl.inž. biologije-ekologije, viši kustos u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju i predsjednik Instituta za istraživanje i zaštitu mora Plavi svijet progovara o svojemu radu s dupinima, kitovima i drugim morskim životinjama, kao i izazovima s kojima se susreće u Plavom Svijetu. Doznajte i što misli o novinarskom senzacionalizmu, katastrofi zvanoj plastična ambalaža, statusu sredozemne medvjedice u Jadranu te projektu BIOVIS-I-JA...
U svojem ste se znanstvenom radu u najvećoj mjeri bavili dobrim dupinima (Tursiops truncatus). Kakav je njihov status u Jadranu danas u odnosu na protekla dva desetljeća, koliko traju vaša istraživanja, i s kojim se izazovima ova vrsta u Jadranu danas suočava?
br/> Moj osobni interes u istraživanju uvijek su bili sisavci. Tijekom studija najčešće su to bili sitni sisavci, miševi, voluharice... Također, duže vrijeme bavio sam se i istraživanjem šišmiša, još jedne slabo poznate i relativno zanemarene skupine izuzetno zanimljivih životinja. Kitovi (kao skupina, Cetacea) posebno su me zanimali, no prilika za sudjelovanje u istraživanjima bilo je veoma malo prije 20-ak godina pa sam se godinama bavio "istraživanjem na papiru" tj. pregledom stare literature, zaboravljene ili nikad pročitane od strane drugih istraživača. Čitanjem i pregledom knjiga, radova, izvještaja i slično već sam tada shvatio da se u Jadranu pojavljuje mnogo više vrsta nego što smo bili navikli čuti. Međutim, svi ti podaci bili su zapravo bilješke slučajnih susreta, pronalasci uginulih ili ulovljenih životinja i statistike o broju namjerno ubijenih životinja u okviru programa "istrebljivanja štetočina" u ribarstvu. Podaci o stvarnom statusu, brojnosti i distribuciji, kao osnovnim podacima potrebnim za monitoring i upravljanje populacijama ugroženih vrsta nisu postojali. Upravo stoga nismo sigurni niti koje su zapravo zavičajne vrste Jadrana. Svakako najbrojniji i nama vjerojatno najbolje poznati bili su obični (Delphinus delphis) i dobri dupin (Tursiops truncatus). Nažalost, obični dupini danas su regionalno izumrla vrsta. Sve do nedavnog istraživanja i utvrđivanja brojnosti iz zraka koje smo proveli tijekom kolovoza 2010. nadali smo se da se ova vrsta možda zadržava još negdje u otvorenom dijelu južnog Jadrana, no nažalost, ovo je za Jadran stvarno regionalno izumrla vrsta. Istraživanjem i pregledom povijesnih podataka još smo prije nekoliko godina utvrdili glavne uzroke nestanka ove vrste - masovno ubijanje tijekom 19. i 20. stoljeća kada su za svakog ubijenog dupina isplaćivane nagrade (jer su smatrani štetočinama koje jedu previše ribe) i nakon toga nedostatak plijena zbog prelova ribe.
Što se tiče dobrih dupina, njihova je sreća što su prilagodljivi i oportunistični. Za razliku od običnih dupina, dobri žive u malim skupinama, hrane se uglavnom pridnenim plijenom i pokazuju određenu pripadnost prostoru u kojem borave. Međutim, zbog prilagodljivosti, resursi koje koriste relativno su raznoliki pa u nedostatku uobičajenog plijena prelaze na drugi. Također, prilagodljivost im je omogućila i preživljavanje u blizini ljudi, navikavanje na brodski promet i buku i slično. Dakle, oni su još tu. Međutim, dobri dupini smatraju se ugroženom vrstom, iako niti o njima nemamo podatke koji bi mogli opisati njihov status u cijelom Jadranu. Za sada postoje informacije o dijelovima populacije koji žive u okolici Lošinja i Cresa (istraživanje traje od 1987.), u području Piranskog zaljeva i zapadne obale Istre, u području Venecije i Kornata te u akvatoriju srednjeg Jadrana u području pučinskih otoka Visa i Lastova. Nažalost, redovni monitoring odvija se samo u Piranskom zaljevu, Lošinju i Visu. Iako osobno nisam direktno uključen u istraživanje u Piranskom zaljevu, mislim da populacija koja obitava u tom području ima relativno stabilnu brojnost. Za razliku od toga, populacija Kvarnerića pokazuje dosta zanimljive trendove. Inicijalno, brojnost populacije 1995. procijenjena je na oko 168 životinja, međutim do 2003. brojnost se smanjila na procjenjenih svega oko 100 životinja, što predstavlja pad brojnosti od gotovo 40%. To nam je svakako bio znak za alarm. Iako trenutno nemam konačne procjene za posljednjih nekoliko godina, trend se prema grubim podacima na sreću popravio. Što se tiče srednjeg Jadrana i našeg istraživanja na Visu, s obzirom da smo završili tek četvrtu sezonu, teško nam je procijeniti trend jer populaciju tek upoznajemo, no procijenjeni broj životinja koji koristi ovo ogromno područje je preko 380.
No, što nam sve to govori? Pa, pokazuje zapravo koliko je slabo naše znanje. Jer, ne poznajemo cjelokupna područja obitavanja pojedinih jedinki ili dijelova populacije te ne možemo reći u kojem zapravo području te životinje žive, ne postoji ukupna procjena brojnosti pojedinih vrsta dupina u Jadranu s kojom bi mogli usporediti svoje podatke i zaključiti kakav je trend i slično. Stoga, na vaše pitanje kakav je status dupina u Jadranu danas, ne mogu odgovoriti potpuno jednoznačno sa stanovišta zaštite jer najviše što znamo upravo su te parcijalne informacije s pojedinih područja. Nadam se da će rezultati našeg istraživanja iz zraka upravo dati rezultate koji će biti osnova za sve daljnje aktivnosti monitoringa i procjene statusa. Istovremeno, što se tiče senzibilizacije javnosti, stvari su se svakako dramatično promijenile - dupini su od štetočina i potpuno ignorirane skupine tijekom posljednjih dvadeset i malo više godina postali skupina kojoj se pridaje sve više pažnje, skupina o kojoj je svatko nešto čuo, skupina koja uglavnom predstavlja more onakvim kakvim bi htjeli da bude - očuvanim i bogatim. Iako je to naravno povremeno i kriva slika (jer dupini žive i u izuzetno zagađenim područjima), zbog svoje karizmatičnosti programi zaštite dupina danas općenito nailaze na potporu javnosti.
A što su izazovi? Od onih tradicionalnih - namjernog ubijanja, koji su na sreću sve rjeđi i sve češće javno osuđivani, preko onih svima poznatih kao što su slučajni ulov u ribarske alate i/ili nedostatak plijena zbog prelova pa sve do onih novijeg datuma kao što su uznemiravanje i zagađenje okoliša raznim otpadom (posebice plastikom), kemijskim spojevima (koji uzrokuju direktno trovanje i/ili fiziološke promjene u organizmu) i bukom.
2006. godine Ministarstvo kulture, nakon godina iščekivanja, proglasilo je preventivnu zaštitu morskog područja oko cresko-lošinjskog arhipelaga, čime je i službeno pokrenut Vaš dugogodišnji san - Lošinjski rezervat za dupine. Koliko ste muke morali proći da biste sa svojim suradnicima došli do ovoga statusa, inače prvoga u Mediteranu i najvećeg zaštićenog morskog područja u Jadranu, te kako je na inicijativu u početku reagirala lokalna zajednica?
Prijedlog za uspostavljanje zaštićenog područja u Kvarneriću prvi puta je napisan 1995. godine. Proces osnivanja prolazio je razne uspone i padove, no činjenica je da su nas rezultati o kojima sam govorio, dakle drastični pad brojnosti dobrih dupina u području Kvarnerića do 2003., dodatno motivirali na aktivnosti. Upravo stoga smo "revitalizirali" svoj inicijalni prijedlog i poslali ga nadležnom Ministarstvu kulture i Državnom zavodu za zaštitu prirode. Odluka o proglašenju rezervata donešena je u srpnju 2006., međutim ona je imala vremensko ograničenje trajanja od najviše tri godine jer je rezervat dobio samo preventivnu zaštitu. Tijekom te tri godine trebalo je utvrditi tko će područjem upravljati, razraditi plan upravljanja, donijeti mjere zaštite itd. 
Proglašenje Lošinjskog rezervat za dupine, 2006. (Fotografija je ustupljena ljubaznošću Draška Holcera, dipl. ing.)
Osobno, u trenutku kada je državni tajnik Jadran Antolović na proslavi Dana dupina u Velom Lošinju davao odluku o proglašenju zaštite gradonačelniku Gariju Cappelliju, mislio sam kako smo u profesionalnom smislu moji kolege i ja napravili svoje "životno djelo"; rezervat koji je u našem prijedlogu bio utemeljen na principima sudjelovanja javnosti i raznih interesnih skupina, utemeljen na zajedničkom utvrđivanju nužnih kompromisa između svih zainteresiranih strana s ciljem osiguravanja budućnosti kako stanovnicima otoka tako i biološkoj raznolikosti okolnog mora, dakle sasvim drugačije (po našem mišljenju) od svih ostalih.
No u trenutku kada smo stvarno vidjeli odluku o proglašenju na papiru, postalo nam je jasno da su mogući problemi na vidiku. Naime, u odluci su u potpunosti nedostajale mjere zaštite, što je otvaralo ogroman prostor za širenje dezinformacija, što se u konačnici i dogodilo.
Ne ulazeći u detalje trogodišnje, usudio bih se reći, kalvarije koju smo kao organizacija i pojedinci prolazili, u razne interese pojedinaca, ogromno nerazumijevanje i relativnu nezainteresiranost nadležnih institucija, rezervat je u srpnju 2009. tiho prestao postojati. Tako se naš najveći uspjeh kroz dugo mučenje pretvorio u naše najveće razočaranje.
Mi i dalje smatramo kako je osnivanje ovog rezervata pružalo gotovo nezamislivu mogućnost za održivi razvitak ovog područja jer je ostavljalo mogućnost lokalnoj upravi da preuzme upravljanje nad ovim područjem i pretvori ga u prostor kojim se upravlja prema lokalnim interesima. Nažalost, naša ideja vjerojatno je bila previše "revolucionarna" i istovremeno je zahtijevala mnogo osobnog napora, učenja i znanja raznih dionika cijelog procesa, na što oni nisu bili spremni. Danas se govori o tome da bi Lošinj mogao postati regionalni park, no regionalni park je i dalje samo na papiru.
Također, moram reći kako sam ostao pomalo razočaran reakcijama lokalne javnosti. Naime, sve do trenutka proglašenja imali smo osjećaj kako javnost podupire naš prijedlog. S ciljem predstavljanja ideje javnosti imali smo čak i svoju redovitu emisiju na lokalnom radiju, tiskali smo brošure, organizirali sastanke s raznim dionicima cijelog procesa i na kraju otvorili Lošinjski edukacijski centar o moru. No u trenutku kada su se pojavili problemi ostali smo gotovo potpuno sami. A rezervat nad kojim nismo imali ama baš nikakve nadležnosti - niti smo donijeli odluku o proglašenju, niti smo na bilo koji način upravljali područjem, niti smo donosili bilo kakve mjere zaštite - odjednom je postao rezervat koji samo nama treba i koji samo nama služi, dok za sve ostale on predstavlja "logor" u kojem će sve biti zabranjeno. Unatoč činjenici da smo pokušali objasniti javnosti kako su baš sve odluke u nadležnosti Ministarstva kulture, sve negativne reakcije bile su upućene isključivo nama. S druge strane, u turističkoj prezentaciji ovo područje i tada i danas predstavlja se kao posebno područje u kojem žive dupini.
Ali, mi živimo u nadi da će u trenutku kad javnost bude spremna podržati određene mjere zaštite, dobri dupini još uvijek biti u blizini.
Na koji način danas rješavate problem očuvanja staništa i bioraznolikosti dupina u okviru Rezervata, posebice u odnosu na ogroman interes javnosti i turista za vaše tamošnje djelatnosti? Je li konzervacijske aktivnosti uopće moguće pomiriti s turističkim potencijalom koji Vaš projekt neumitno donosi?
S obzirom da rezervat više ne postoji, na ovo područje u smislu zaštite primjenjuju se sve mjere jednako kao i na svako drugo područje mora u RH. Dakle, dupini su zaštićena vrsta i nije ih dozvoljeno ubijati i proganjati. Međutim, njihova prisutnost unutar područja ne određuje posebno planiranje razvoja ovog prostora. Marine, hoteli, luke, brodski promet i sve ostalo odvijaju se i planiraju bez posebnih dozvola ako su u skladu s općim aktima planiranja prostora i zaštite prirode. I u tom pogledu naš utjecaj veoma je ograničen. Stoga smo kao glavni način rješavanja mogućih problema izabrali upravo informiranje i edukaciju javnosti. Naš edukacijski centar, za razliku od većine ostalih javnih prostora na otoku, otvoren je cijele godine. Svi posjetitelji koji dođu na Lošinj i imaju želju saznati kako žive dupini i kako funkcionira cjelokupni morski ekosustav mogu doći do nas i naučiti osnove. Također, u suradnji s turističkom zajednicom, hotelskim poduzećem Jadranka i gradskom upravom, pokušavamo organizirati i razne druge edukacijske aktivnosti diljem otoka - predavanja na raznim lokacijama tijekom turističke sezone, tisak brošura i pravila ponašanja u blizini dupina koji se distribuiraju kroz mrežu turističkih organizacija, organizaciju Dana dupina kao središnje manifestacije senzibiliziranja javnosti i slično. Vjerujemo kako ovakav pozitivan pristup rješavanju mogućih problema dugoročno daje najbolje rezultate. Prostor koji poznajete postaje vaš prostor, a njemu obraćate više pozornosti. Također, ljudi koji su saznali nešto o moru i dupinima i na drugim mjestima koja posjećuju obraćaju pažnju na okoliš u kojem se nalaze. I to je naš doprinos. Naravno, provodimo i brojne edukacijske aktivnosti na nivou cijele regije i države.
Naš rad i aktivnosti doprinose prepoznatljivosti ovog prostora. Jedan od ciljeva osnivanja zaštićenog područja bio je osiguravanje održivog razvoja koji bi se temeljio i na održivom turizmu. Brojna su područja u svijetu koja su prosperirala upravo temeljeći svoju ponudu na očuvanom i bogatom morskom ekosustavu i pojedinim karizmatičnim vrstama, kao što su dupini, kitovi, morski psi, koralji, morske kornjače itd. No to su područja u kojima je razvoj pomno planiran. Isto tako, postoje i brojna područja koja su upravo razvojem turizma uništila glavni razlog zbog kojeg su turisti dolazili. Stoga je razvoj turizma ali i svih ostalih ljudskih aktivnosti unutar jednog područja neophodno pomno planirati, posebice kada se on temelji na osjetljivim, ugroženim i zaštićenim vrstama i područjima i tada su zaštita i razvoj mogući bez zadrške. 
Posjet bivšeg Predsjednika Stjepana Mesića Lošinjskom edukacijskom centru o moru, 2004. (Fotografija je ustupljena ljubaznošću Draška Holcera, dipl. ing.)
2007. godine objavili ste znanstveni rad na temu pojavnosti Cuvierovog kljunastog kita (Ziphius cavirostris) u južnom Jadranu. Do te je godine tamo zabilježeno 11 jedinki kitova (5% ukupnog zabilježenog broja u Mediteranu), na temelju čega ste zaključili da je Jadran potencijalno značajno stanište ove izuzetno rijetke vrste. Posljednjim, medijski izuzetno popraćenim, istraživanjem Jadrana iz zraka ponovno ste zabilježili pojavu ovog skrovitog sisavca. Smatrate li, na temelju sadašnjih spoznaja, da se brojnost Cuvierovog kljunastog kita u Jadranu povećala ili smo pak ranije imali krivu predodžbu o njegovoj brojnosti?
Cuvierov kljunasti kit kozmopolitska je vrsta koja živi i u Sredozemnom moru. S obzirom da je Jadran dio Sredozemnog mora, pojavljivanje ove vrste svakako nije čudo. Međutim, ono što utječe na brojnost i distribuciju ove vrste su ekološki uvjeti koje ova vrsta treba za svoj život, prije svega to su područja sa dubinom od preko 1000 metara i raznovrsnim dnom u dubini (kao što su podmorski strmci i slično). Cuvierov kljunasti kit hrani se uglavnom glavonošcima i dubokomorskom ribom koje lovi na velikim dubinama, a pod morem ostaje u prosjeku preko sat vremena. Periodi ventilacije, tj. izmjene zraka u plućima i oksigenacija krvi ne traju toliko dugo, a nisu niti druželjubivi, pa ih je teško opaziti na površini. Također, njihova brojnost općenito nije velika. Zbog svega toga za upoznavanje rasprostranjenosti ove vrste potrebno je provesti mnogo vremena na otvorenom moru, a niti tada rezultati nisu sigurni.
Ono što smo u svom radu nagovijestili je činjenica da se ova vrsta pojavljuje u Jadranu i to češće nego što bi se očekivalo. Takav zaključak donijeli smo temeljem usporedbe broja nalaza uginulih životinja u Jadranu i Sredozemnom moru jer su opažanja životinja na moru u Sredozemlju rijetka, a u Jadranu do tada nepostojeća. Naše opažanje četiri jedinke u najdubljem dijelu Jadrana, upućuje da smo imali pravo kad smo govorili o Jadranu kao o staništu Cuvierovog kljunastog kita. Međutim, govoriti o brojnosti ili zaključivati kako su oni u tom dijelu trajno nastanjeni još neko duže vrijeme neće biti moguće. 
Cuvierov kljunasti kt (Ziphius cavirostris), snimljen iz istraživačkog zrakoplova u sklopu Istraživanja dupina iz zraka, 2010. (foto: Plavi svijet) 
Glavata želva (Caretta caretta) (foto: Plavi svijet)
U sklopu spomenutog istraživanja otkrili ste i neočekivano velik broj jedinki glavate želve (Caretta caretta) na području sjevernog Jadrana (gotovo 1000 opažanja). Dvije godine ranije, 2004., na znanstvenom skupu Twenty-fourth International Symposium on Sea Turtle Biology and Conservation predstavili ste svoj rad o bioakumulaciji metala u glavatih želvi, kada ste u prsnim mišićima i bubrezima glavatih želvi Jadrana okrili višu koncentraciju žive od svih dotad zabilježenih vrsti kornjača u svijetu. Zašto dolazi do tako visokih koncentracija žive i drugih metala u tijelu glavatih želvi, je li zabilježena količina teških metala za njih toksična i je li, po vašem mišljenju, moguće da uz živu i druge teške metale i zagađivače iz prirode, dođe do pojačavanja negativnog učinka na zdravlje opće populacije glavatih želvi, koja je, kako danas doznajemo, mnogo veća no što se prije dvije godine smatralo?
Rad koji smo prezentirali temelji se na analizi uzoraka koji su prikupljeni sa životinja koje su uglavnom uginule zbog slučajnog ulova u mreže u sjevernom Jadranu. Sjeverni Jadran poznat je kao važno stanište glavatih želvi koje u tom prostoru žive cijeli svoj život, osim u vremenu parenja i polaganja jaja kad odlaze prema pješčanim plažama Sredozemlja. S obzirom da je sjeverni Jadran veoma zagađeno područje prepuno raznih toksikanata, procesom bioakumulacije količina, u ovom slučaju žive, raste i gomila se u tkivima želvi tijekom njihovog života. S obzirom da su kornjače dugoživući organizmi, akumulirane količine mogu biti značajne.
Kakav je utjecaj žive na morske kornjače te koje su to koncentracije koje one kao organizmi mogu preživjeti bez posljedica nije nam još poznato. Danas se stoga razvijaju metode koje pomoću biomarkera, određenih molekula koje se u tijelu javljaju kao odgovor organizma na toksikološki stres, mogu pomoći u utvrđivanju stvarnog utjecaja. No u svakom slučaju, velika količina teških metala ne može imati "pozitivno" djelovanje, posebice s obzirom na poznate učinke koje ima na druge organizme.
Što se tiče velike brojnosti želvi u Jadranu, ona nije veća danas nego li je bila prije dvije godine. Kolege (Lazar, Casale) koji se bave istraživanjem morskih kornjača u Jadranu već su prije upućivali na činjenicu da je sjeverni Jadran važno stanište u kojem živi veliki broj kornjača. To je također bilo jasno i temeljem činjenice da su procjene broja slučajno ulovljenih životinja u Jadranu više tisuća godišnje. Naše istraživanje i utvrđeni broj glavatih želvi prebrojavanjem iz zraka samo su potvrdili te njihove nalaze, a rezultati procjene brojnosti, nakon što budu napravljeni, vjerujem kako će pomoći u budućem planiranju mjera zaštite ove vrste.
Posljednjih je godina jedna vrsta morskog sisavca u javnosti izazvala mnoge kontroverze i polemike. Kako biste razjasnili nedoumice i pružili valjane znanstvene informacije, možete li našim čitateljima reći koji je stvarni status sredozemne medvjedice (Monachus monachus) u Jadranu danas?
bglavac
edin.kecanovic
