VUKOVAR, VUKOVAAAAAAAAAAAR!

Čudan smo mi narod.

Opet je dan kad se pale svijeće, nose zastave i cvijeće, drže govori, daju obećanja i pjevaju sve pjesme ikada napisane za Vukovar i to iz petnih žila.

Posađeni križevi ne listaju, majke još plaču i traže svoje najmilije, a mladi ljudi razočarano odlaze u potrazi za životom.

Spominje se i Škabrnja, ali Vukovar je još jedanput u fokusu Hrvatske i svijeta.

Predstavnici vojske, politike, svećenstva i bezimeno mnoštvo ljudi, a Dunav mirno teče.

Na tren zaboravljam da smo zemlja ovršenih života u grabežljivim odvjetničkim kandžama koje će bez jednog metka stvoriti novu vojsku beskućnika.

Jesmo li mi doista nesposoban narod da izgradimo i održimo vlastitu egzistenciju? Imamo li nesposobne i pohlepne političare ili dobivamo ono što zaslužujemo?

Tuge mi se miješaju.

Ne znam koja je veća, ona zbog Vukovara, Škabrnje i straha da će sve žrtve ispasti uzaludne ili je to strah da se naš narod neće nikada trgnuti iz letargije.

Vukovar, Vukovaaaar!