|
|
|
 |
|
|
|
Biti u tijeku znači prisustvovati razotkrivanju stvarnosti koje smo i sami dio. Točnije bi ustvari bilo reći da nismo njen dio već cjelina – cjelina u cjelini. Nerazumljivo?
Tu nam u pomoć može priteći jedan od omiljenih izraza psiho-filozofa Kena Wilbera – holon.
"Holon je cjelina koja je dio drugih cjelina", navodi Wilber u svojoj knjizi Teorija svega: "Cijeli atom je dio cijele molekule; cijela molekula je dio cijele stanice; cijela stanica je dio cijelog organizma. Stvarnost se ne sastoji ni od dijelova ni od cjelina, već od cjelina/dijelova ili holona."
 |
Biti u tijeku znači biti prisutan u dinamici životnih događaja. To nije isto što i prepustiti se, jer se prepuštanje može doživjeti kao put k pretpostavljenom centru koji je negdje izvan.
Prepuštajući se nekom ili nečem (sama riječ govori: previše se puštajući) možemo se osjećati kao da nas to naše prepuštanje vuče prema naprijed i time destabilizira. Važno je da izvor osobnog napretka (kretanja prema naprijed) bude iznutra, da to bude vlastita odluka. To je uloga razuma.
Tijek je kretanje u željenom smjeru koji se istodobno i sam ukazuje. To je suradnja, susret, zagrljaj vanjskog i unutarnjeg gibanja. On se povremeno događa, a povremeno kao da ga opet nema… Stvar je u kontinuitetu zamjećivanja koje ovisi o količini osobne zrelosti za suočavanje sa samim sobom i s onim što nam donosi život. A ta količina, naravno, varira.
 |
Paleta valova svijesti koji se tijekom života izmjenjuju vrlo je raznolika. Biti u tijeku znači biti prisutan u toj raznolikosti, primjećivati je i aktivno sudjelovati u njenom obogaćenju, jer trenutak nije statičan. Trenutak koji je ovdje i sada jeste tijek. Gibanje je sveprisutno i događa se u bezbroj varijacija, neprestano. Biti u tijeku znači biti prisutan u slijedu trenutaka.
Zanimljivo je da se željom za zadržavanjem tijeka tijek zaustavlja. On se ne može imati, ne može se posvojiti baš kao što se ni život ne može imati za sebe, jer nam je dan. Impuls za zadržavanjem postojećeg stanja znači djelomičnu odsutnost.
Taj koji je odsutan je onaj odcijepljeni dio nas koji trenutno stanje svijesti procjenjuje dovoljno vrijednim (ili do sada najdragocjenijim), pa se u njemu želi ostati.
Unutarnji procjenitelj je onaj koji stvarnost želi učiniti statičnom, jer se boji spuštanja iz stanja svijesti za koje osjeća ga 'drži' ili 'nosi'. Ono što se u stvari događa jeste da mi tog procjenitelja držimo ili nosimo jer ga smatramo potrebnim.
Prestajući određeno stanje svijesti vrednovati, odnosno precjenjivati ili podcjenjivati, učimo se na njemu surfati. Ne postoji val svijesti koji neće proći. Pitanje je samo, kakav će biti onaj koji će ga zamijeniti i koliko ćemo u njemu biti prisutni.
| Autor: Tomica Šćavina |
bglavac
edin.kecanovic
