Ovih dana zasuti smo sa informacijama   o  dobrobiti biodizela, odnosno goriva koje nastaje preradom (uljane repice, suncokreta, kukuruza) ili iskorištavanjem poljoprivrednog i životinjskog otpada .  Također se na sve strane pohvalno piše   i povećanju poljoprivrednih površina pod kulturom uljane repice u svrhu proizvodnje biodizela .  No tu činjenicu neophodno je sagledati puno cjelovitije. Uredba EU  o zastupljenosti biodizela u ukupnoj površini goriva do  20% ima i svoju drugu stranu.  Osim zabrinutosti za globalnu energetsku krizu, porast emisija stakleničkih plinova, CO2 i  odredbe kyotskog protokola   ta Uredba ima i dugu stranu .Ona pomaže bogatijim da postanu još bogatiji. Tla europskog kontinenta osobito tzv razvijenih zemlja EU godinama su iskorištavana za proizvodnju monokultura žitarica i soje uglavnom za potrebe mesne industrije. Dugi periodi uzgoja monokultura, tretiranje sa herbicidima, pesticidima, fungicidima i raznim drugim „cidim“, te pretjerano korištenje mineralnih gnojiva u svrhu povećanja prinosa  doveli su do potpunog iscrpljivanja tala na kojem je nemoguće proizvoditi bilo što jestivo i zdravo. Potpuno je uništena ekološka ravnoteža i umanjena bioraznolikost. Napravo proizvodnja kultura za biodizel  jedni je spas za takve površine i nova prilika za ekonomije EU zemalja. Tla u našoj zemlji u usporedbi sa europskim znatno su  čistija, potrošnja umjetnih gnojiva i tzv. zaštitnih sredstava puno je manja. Naravno to nije rezultat naše visoke ekološke osviještenosti nego posljedica nerazvijenosti  što danas daje izvrsnu priliku za proizvodnju zdrave, po ekološkim načelima uzgojene hrane. Ako uzmemo u obzir zapuštanje poljoprivrednih površina dugi niz godina uslijed raznih razloga od depopulacije do nedostupnosti uslijed miniranosti,  onda zasigurno možemo ustvrditi da su naša mnoga tla „odležala“ i prošla period odmaranja od konvencionalne poljoprivrede  i sada spremna čekaju ponajprije agronome, ljubitelje sela i zanesenjake.  pod organskim uzgojem obuhvaćaju jedva 0, 17% od ukupnih poljoprivrednih površina. Takav poražavajući podatak rezultat je isključivo neznanja i neinformiranosti proizvođača, te u nefunkcioniranju tržišta ekoloških proizvoda.  Naravno velika odgovornost leži i na mjerodavnim institucijama države koje ne daju poticaje za  ekološku proizvodnju, već druge kulture koje zbog prezasićenosti tržišta ne pronalaze kupce, i jedva pokrivaju troškove rada i materijala proizvođača.  Vezano za uzgoj kultura namijenjenih   izradi  biodizela država daje poticaj od 2250,00kn po hektaru.  Prerada otpadnih ulja iz kućanstva, korištenje životinjskog i poljoprivrednog otpad za proizvodnju biodizela je prihvatljiviji način uklapanja u nove EU zahtjeve i prilagođavanje energetskoj krizi nego okupacija zdrave zemlje monokulturama!

Ekološka proizvodnja je zdraviji i moralniji pristup življenju, potpomaže ruralna područja i doprinosi zaštiti okoliša.