Podbočila je lišce ručicama.....“nabacila“ široki kez na lice, nogice drži u zraku, te veselim okicama posmatra svijet. Kosa joj je nevjerovatno zelena, kao nepokošena  polja trave, uredno počešljana u dvije kike, sa nekoliko nestašnih čuperaka na čelu.

Iako ponekada iz nje progovori nedoumica, iako ponekada, na sreću, vrlo rijetko,  ne zna šta bi.... ona je vesela, dobronamjerna, nosilac radosnog jutra, podstrek u kišnim danima, svjetlo u maglovitim noćima.....

Ona pršti od veselja, vodi nas puteljcima kojima sama ide, razgovara sa cvijećem i leptirićima, ona je moje DOBRO JUTRO.

Zadobila je moju naklonost...jer svaki puta kada je „ugledam“, kao po komandi, usta mi se razvuku u osmijeh...

Radi nje se sjetim, radi nje zaboravim.....

I ovim  „malešnim“ pisamcem, želim joj reći: Hvala.