Zahvalna za svaki dan koji se dokotrlja do mene, koji započne s osmjehom narančastog radoznalka, vjerujem da mogu nositi sve što mi sjedne na ramena... ne cendram sazaljenja radi, no kad se skupi u isto vrijeme, sve ono što se teško pere, a ti ribaš i ribaš i baš ne ide, pa iskuhaš i misliš oprat će se, a onda vidiš da nije sve bijelo i da ne smiješ iskuhavati...

Pa prašina , ona sitna, niti ju možeš pomesti niti usisati, a kad namočiš krpu, sve se slijepi i bude još gore... ma ni kolači mi ne uspjevaju kako bih ja htjela...

A iza svega stoji želja da se odmorim od svih i svega... tiha i ustrajna, svako malo razrovari po svijesti, sve veća i dosadnija, sve jača i glasnija ne bi li nadvladala važnije misli... hrvamo se tako prije spavanja, pri umivanju, pri jelu, pri buljenju u prazno (sad je vrag već odnio šalu)...

A onda opet, sve iz početka... kamenac koji se ne da oprati, ogledalo koje se ne da očistiti, tavica koju treba oribati, komarac koji se hoće nahraniti...