Davne neke godine kada sam još bila mlada zaposlena djevojka, krenula sam sa firmom u Rovinj na Sportske igre. Negdje u Istri naišli smo na željeznički prijelaz. Bilo je jako i  zasljepljujuće sunce i točno se sjećam da se na semaforu odjednom pokazalo crveno svijetlo. Naravno naš šofer autobusa to nije vidio i polako se krečući došao je na sredinu tračnica. U tom trenutku spustila se prednja i stražnja rampa i mi smo ostali zarobljeni na tračnicama.

Ne mogu vam opisati grobnu i zastrašujuću tišinu koja ja taj trenutak , koji se činio kao vječnost, zavladala u autobusu. Mislim da smo taj tren svi bili u šoku ne vjerujući što se dogodilo i ne shvaćajući što da činimo dalje. Nastupila je mentalna blokada cijelog autobusa.

Tada je naš šofer postavio najgluplje pitanje koje je mogao „ Što ćemo sad?“. Krenuli su muški glasići. „Treba razbiti rampu““Ima li netko čekić“. Da nije bilo ženskog glasa još bi nas dan danas skupljali pred nadolazećim vlakom koji se približavao.

 A ženski glas je povikao „Bježimo svi iz autobusa“.

I tada je nastupio stampedo neviđenih razmjera.

Dakle, i to vam jako teško mogu opisati ako niste doživjeli stampedo jer smo svi doslovce gazili jedni druge, neki su bili brzi a neki prespori. Onima koji su bili u sredini autobusa činilo sa da se ne miču.Svi su vriskali, nitko nije gledao tko je muško tko je žensko ima li netko slabiji prednost , samo smo gledali u vrata da možemo što dalje od autobusa smrti.

A kad je jedan kolegica počela tražiti toaletnu torbicu sa kozmetikom i naguzila se (oprostite na izrazu) u sredini pa ni naprijed ni nazad......torbica joj je ostala u gorem stanju nego da je vlak prešao preko nje.

Da skratim, svi smo uspijeli izaći premda dobro izudarani i modri. Naši muškići su ipak razbili rampu i tako spasili i autobus. Pokisli ko miševi promatrali smo vlak koji se približavao , veselo nam trubnuo i........otišao.

Još smo se malo oporavljali od šoka koji nas je zadesio kad gle čuda iz autobusa sa zadnjeg sjedišta povirile su dvije pospane glave s pitanjem „ A što se dogodilo, zašto smo stali?“.