U Dalmaciji postoji izraz za jednu vrstu valova koji nastaju na moru a zovu se „mrtvi valovi“ pa otud i izraz " mrtvo more". Nikada mi se taj izraz nije sviđao jer sama riječ kaže da je nešto mrtvo, a nije, jer kako more može biti mrtvo. More je živo i kad je najmirnije i kad nema daška vjetra da ga pokrene, a živo je i kad bjesne oluje po njegovoj površini. Osjećate ga kao golemog tekućeg diva, plavo- tirkizne boje koji diše onako kako vjetar puše.

Međutim „ mrtvo  more“ zapravo je nemirno more po kojem se valjaju divovski valovi, tromi, lijeni, dugi…..i čini se da nisu ničim izazvani. Ne puše vjetar, sve je mirno, pa čemu i kako onda nastaju ti valovi. Kažu da je ono predznak nadolazećeg juga i podvodnih struja. Kad sam bila mala zamišljala sam da to čini neki čarobnjak koji želi pokazati svoju moć.

I tako gledajući more ja razmišljam o ljudima. Postoje ljudi koji kad ih gledate onako površinski izgledaju kao mirno more, sve je kod njih naizgled idealno, žive u izobilju, naizgled imaju sretnu obitelj, naizgled nemaju problema a onda se iznenada dogodi krah. I zapravo ništa nije iznenada jer taj mir je ionako bio samo privid, valjalo se mrtvo more u njima dugo, dugo, samo ga nitko nije vidio jer su ga oni uspješno pokrivali bonacom. Za to vrijeme morske struje su činile svoje, a jugo, ono ludo jugo se neminovno približavalo.

A kad se mrtvo more pretvori u jugo, e pa to vam ne trebam opisivati. More izbaci svoju utrobu van a ljudi, što ljudi izbace van. Sav otrov i bijes koje se nakupljao u danima mrtvog mora koji su uspješno prikrivali bonacom..

.....:))))