U tradiciji Lakota-Siouxa, osoba koja tuguje smatra se najwakanom, najsvetijom. Postoji osjećaj da kada nekoga pogodi iznenadna munja gubitka, on ili ona stoji na pragu svijeta duhova. Dove onih koji tuguju smatraju se posebno jakim i ispravno je od njih se moliti za pomoć.

Možda se sjećate kako je to biti s nekim tko je duboko tugovao. Osoba nema nikakav sloj zaštite, nema više ništa za obranu. Misterij je gledanje kroz oči te osobe. Za sada je on ili ona prihvatio stvarnost gubitka i prestao se vezati za prošlost ili grabiti za budućnost. U neutemeljenoj otvorenosti tuge postoji cjelovitost prisutnosti i duboka prirodna mudrost.

~ Tara Brach

Nikola Žuvela