Za svaki postupak potrebno je imati potrebu, a svaka potreba mora da ima razlog ili bi bar trebala. Nošenje krzne nema ništa od toga. To je samo jedan hir koji je čovjek izmislio kako bi imao čime da ispunjava svoj život. U današnjem modernom svijetu koji je izumio toliko novih načina i novih materijala nošenje krzna je u najmanju ruku neprimjerno, a da ne kažemo i koliko surovo.

Životinje se smrzavaju na hladnoći ili ih sunce prži za vrijeme žege, i bespomoćne su pred napadima grabežljivaca koji ih ubijaju. One koje prežive, lovci na krzna gaze, tuku, dave, utapaju ili na smrt istuku kako bi izbjegli zamrljati njihovo krzno. Hiljade i hiljade životinja poput pasa, ptica, mačaka, zečeva, vjeverica također se uhvate u zamke i njih nazivaju 'smećem koje umire u agoniji'.

Najveći broj životinja koje ubijaju zbog njihova krzna uzgajaju se na farmama krzna, gdje im prijeti grozna smrt: gušenjem plinom, elektrokucijom, davljenjem, trovanjem strihininom, lomljenjem vratova, rezanjem jezika, lijepljenjem jezika za zamrznute metale kako bi na njima ostale visjeti, guranjem usijanih željeznih šipki u njihove anuse, i to sve nakon što su svoje živote provele u malenim, prljavim kavezima.

Ove metode nisu 100 posto djelotvorne, tako da se neke životinje 'probude' dok im deru kožu s krznom.

 www. prijatelji-zivotinja.hr