-Bila sam mlada, imala sam tek 15 godina, nitko me nije razumio i svi su vršili pritisak na mene. U mom gradu napravila sam nešto što se zove sramota a sramote se trebalo riješiti. Nemoj misliti da mi je bilo lako. Ostavila sam je u Domu za nezbrinutu djecu misleći da će joj biti bolje tamo nego da dijete odgaja dijete. Kasnije kada sam odrasla i našla posao, tražila sam je ali joj se nekako izgubio trag ili mi možda iz nekog razloga nisu htjeli reći. I tako sam odustala od potrage preselila se u ovaj grad misleći da od prošlosti možeš pobjeći spakiravši stvari u kufer. Nisam je se oslobodila jer me svako malo pohodi poput usamljenog i nesretnog duha. Ne znam ni gdje je ni kako joj je ali sad znam, da mogu prošlost vratiti, bilo bi drukčije.

Sve sam ovo jedva izgovarala i riječi su mi bile isprekidane grčevitim jecajima. Nisam znala što sad ovo dijete hoće od mene, pokajanje, ispovijest, pa sam joj rekla:

-Zašto me to pitaš i zašto si ovo željela čuti, gotovo je , što je bilo bilo je. Ne mogu popraviti ništa iz prošlosti. Ako možeš oprosti mi ako ne, ima Boga pa neka mi sudi.

-Opet te pitam -, nastavila je djevojčica, - bi li imala još jedno dijete?

-Ne, to sam ti već rekla, ne dolazi u obzir, zar misliš da bi s još jednim djetetom mogla ispraviti radnje iz prošlosti. Ne, nema šanse.

-Jesi li baš tako sigurna? Pođimo, nismo gotovi, još imam zadataka i iznenađenja za tebe?

-Gdje da pođemo?Ja bih morala na posao.

-Prema raskršću, pravom naravno, iako i simbolički gledano zaista ćeš se naći na raskršću života. Da vidimo što je sa tvojim divom u tebi, zašto spava zimski san?Kako bi bilo da ga pokušamo probuditi?

Opet mi je pružila svoju malenu ruku i tako smo krenule šutke prema raskršću. Već iz daljine primjetila sam da se tamo na cesti nešto dogodilo. Zavijala je sirena Hitne pomoći, a zlosutno se vrtilo i modro svjetlo Policijskog automobila. Htjela sam ispustili ruku moje male pratilje i potrčati da vidim što li se to dogodilo ali nisam mogla odvojiti ruku od tog malenog nevidljivog bića, kao da sam bila sljepljena sa njom. Približivši se ljudima čula sam ih gdje govore.....jadno dijete.....tako mlada, 15 joj je godina tek.....nije imala kacigu na glavi.....mrtva je....ne diše.....

I zaista na mokrom pločniku ležalo je tijelo mrtve djevojke. Nepomično i nijemo.  Plava kosa u dugim loknama rasprostrla se cestom sva uprljana krvlju i blatom. Htjela sam opet prići bliže da pogledam djevojku da vidim da li je možda poznajem, a moj anđelak mi se tada obratio:

-Mamaaaaaa, što zapravo želiš vidjeti?Mene na cesti, jer to sam ja?Znaš li da sam danas po drugi put umrla. Prvi put je bilo kad si me ostavila samu u onoj sumornoj zgadi gdje djecu čuvaju ljudi plaćeni za taj posao. Ljudi koji gledaju na sat jer im završava smjena. A djecu ne možeš odgajati na smjene. Gdje se ljubav dijeli na slamku a tuga na vreće. Pogledaj me, mama.