Tako je naša sjemenčica  postala djetetom, ženskim bićem željno samo toga da jednom u životu nosi bijelu vjenčanicu, drži buket ruža u ruci i postane predivnom mladenkom.

Roditelji su joj nadjenuli ime Ruža jer je zaista bila lijepa poput proljetne ruže u vrtu.

Ali ovaj put Duh Prirode je odlučio da će djevojčica Ruža imati sjećanje na prošle biljne živote, nadajući se da joj više nikada neće pasti napamet da se uspoređuje sa drugima i da bude u stalnoj potrazi za boljim životom.

Stiglo je proljeće i mala Ruža je sa mamom izašla u šetnju. Sjedila je u kolicima i uživala u prvim jutarnjim zracima sunca. Uz rub pločnika i dalje je rastao, kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo, jedan mali kržljavi maslačak. Mama ga nije ni primijetila, zgazila ga je kotačima kolica. Ružu je zaboljelo kao da je nju netko pregazio a zaboljelo je najviše to što mama cvijet nije ni primijetila. Ljudi su uglavnom takvi, ne primjećuju ništa neugledno, ništa što stoji na rubu života ili egzistencije. Tko bi se osvrtao za svim sitnicama i nevažnim detaljima koje te prate u životu.

Kada je Ruža odrasla i postala mladenkom, njen vjenčani buket su krasile crvene mirisne ruže. Nije mogla da se ne sjeti svoga prošlog života ruže u vrtu i toga kako je život kratak a ljepota prolazna. Zamislila se, pa nije se valjda samo zbog toga udala?

Ali kako je vrijeme neumorno letjelo i nije se ni okrenula a već je ostarjela. Shvatila je da cijeli život možeš provesti među ljudima, dijeliti život sa njima pod istim krovom, jesti sa istog stola a da na kraju budeš osamljeniji od bora koji raste na litici planine.

Nije imala više nikakvih želja ali…….kako vas u životu uvijek prati neki ali……… nekako se potajno nadala možda opet postane onaj mali kržljavi maslačak. Ovaj put odlučila ja sve prepustit Duhu Prirode.

...KRAJ...