Danas listam neki stari časopis i naletim na zanimljiv članak na temu pogrešaka koje rade parovi u međusobnoj komunikaciji. I taman kad sam pomislila »Ah, evo opet još jedan stereotip« i pošla okrenuti stranicu, vidim pravilo pod rednim brojem 2 koje kaže:

»Nemoguće je razgovarati sa muškarcem, kada je pred televizorom.«

Ha! Vratim stranicu unatrag i odlučim ipak pročitati članak do kraja.

Udobnije se namjestim na naslonjaču i krajičkom oka virnem na svoju bolju polovicu koja je potpuno hipnotizirana fokusirala svoj grozničavi, sjajni pogled u tekmu koja je upravo bila u tijeku.

Hm…i odlučim čitati dalje…kaže kako ih vizualni podražaji s TV tako preuzmu, da im preostali dijelovi mozga ugase i jednostavno ne mogu istovremeno i razgovarati!

Mislim, kako ugase???? Šta ugase???? Zašto ugase??? Kako ja mogu istovremeno kuhati, prati posuđe, pratiti vijesti i još čujem dijete kada me pita da mu pomognem odgovoriti na neko pitanje koje ima za zadaću, i istovremeno registriram da mi zvone i telefon i na ulaznim vratima? Kako se meni ništa ne ugasi? Osim plamenika kad mi nestane plina, sve drugo šljaka uredno, da ne može bolje…

A, nije da su mi otkrili toplu vodu, ja taj fenomen pratim već godinama kod svoje bolje polovice i svaki puta sam iznova fascinirana brzinom kojom se iskopča čim uzme daljinca u ruke. Klik… i nema ga više za slijedećih neznamnisamakolikovremena, a ako je kakva tekma s produžecima, onda još i dulje...

I fakat ne vidi i ne čuje, mogao bi se zapaliti i cijeli stan, on bi u transu pipao rukom tražeći pepeljaru, misleći da nije ugasio cigaretu.

Kaže, za njega je gledanje televizije isto što je za mene meditacija. OK, mislim si ja, ali isto to je rekao i za pecanje, ali nema veze…

Čitam ja tako i povremeno bacam pogled na njega, čovjek niti da trepne. Nevjerovatno, zadnji puta sam tu sposobnost da se ne trepće zapazila samo kod malih beba, sama sam pokušala nebrojeno mnogo puta izdržati barem minutu bez treptanja i nema šanse!


I odlučim testirati članak na konkretnom primjeru, jedva zadržavajući ozbiljan izraz lica:

- Kako je bilo danas na poslu?
- Hmmm…da…imaš pravo.
- Jeste li imali puno posla?
- Da, da…
- Uskoro će večera …
- Oprosti, što si rekla?
- Neko zvoni na vratima…
- Hm…gle, opet je fulao…
- Dobro, idem pogledati ko zvoni.
- Super, super…
- Susjed me zove na kavu. Vraćam se za petnaest minuta.
- Koji susjed? – iznenadi me moja bolja polovica i okrene glavu u mom pravcu.

»Ha! Evo, nek objese ovaj članak mačku o rep! Ipak me je čuo!« – mislim u sebi. Pogledam u televizor i skužim da je upravo završilo prvo poluvrijeme. :)

I tako je propao moj današnji eksperiment. Ali nema veze. Al' da ugasi – fakat ugasi…Bude li nešto zaista hitno, još uvijek mi preostaje uzeti krpu i baš tada zaključiti kako moram obrisati prašinu s televizora. Nema šanse da me ne vidi. :)