TOG SAM JUTRA ŠETAO SA MAEVE OGROMNIM BIRMINGHAMSKIM PARKOM. KRENULI SMO PJEŠKE IZ SOLLIHULLA. DUGA ŠETNJA. U TIŠINI, KAO I UVIJEK. TEK SMO SI TU I TAMO LAGANO DOTAKLI RUKE.

"MOGLI BI VEČERAS NA JEDNO PREDAVANJE." REKLA JE MAEVE.

"MOGLI BI..." ODGOVORIO SAM NEZAINTERESIRANO, PRATEĆI KRUPNE KAPLJE KOJE SU SE SILAZEĆI  SA OGOLJELOG GRANJA  RASPRSKAVALE PO PJEŠČANOJ STAZI.

"PREDAVANJE O BUTTLERU I AURI." REKLA JE.

"AURA, ŠTO JE TO?" UPITAO SAM REDA RADI.

"TO JE ELEKTROMAGNETSKO POLJE OKO TIJELA, NAVODNO SJAJI. AKO ŽELIŠ, IDEMO. IONAKO SE UBIJAMO OD DOSADE." POGLEDALA ME MOLEĆIVIM POGLEDOM. 

"PIH!" ODGOVORIO SAM "JA TO IONAKO VIDIM."

"ŠTO?" POGLEDALA ME ZAČUĐENO.

"DA, MOJI SU ME SVOJEVREMENO TUKLI ZBOG TE AURE."

"KAKO TUKLI?"

"TAKO, TUKLI SU ME..." ODGOVORIO SAM. "GOVORIO SAM IM DA VIDIM OBOJANE OBLAČIĆE OKO NJIH. ISPRVA IM JE BILO SIMPATIČNO, A ONDA SU REKLI DA IZMIŠLJAM I POČELI ME TRESKATI ČIM SAM ZUCNUO O TOME. I SUSJEDI I PRIJATELJI SU ME SUMNJIČAVO GLEDALI. KAO NEKOG TKO JE SKRENUO. NAKON NEKOG VREMENA PRESTAO SAM GLEDATI."

"MOŽEŠ LI IŠTA VIDJETI OKO MENE." UPITA MAEVE.

"VALJDA MOGU..." ZAGLEDAO SAM SE. PRVI SAM PUTA SHVATIO DA MAEVE BLISTA...