Od rana jutra spremam se za Zagreb. Sve sam potrpala u ruksak, kupila najnužnije što mi treba i odlučila popiti jednu malu kavicu. Jutro je bilo tako lijepo i ništa nije slutilo na loše. Kad sam popila kavicu u mom omiljenom kafiću odlučila sam prošetati do morskih orgulja da malo napunim baterije. Tada sam ugledala u moru jednog čovjeka kako sa kupa i pomislila , blago njemu i ja bi ovako , ali nemam vremena. Približivši se skroz tom čovjeku nisam bila sigurna da li on to stvarno uživa plutati na leđima ili....nešto nije u redu. Moja intuicija odmah je proradila. Micao je samo jednom nogom, što je stvarno bilo čudno i u jednom trenutka me pogledao. Ljudi vjerujte mi pogledom mi je rekao "POMOĆ". Ljudi su prolazili, bezbrižni, nitko ništa nije slutio, ali mene je obuzela crne slutnja. Krenula sam dalje jer sam opet sebe uvjerila da samo fantaziram. Nakon deset koraka nakon što mi je srce kucalo sto na sat, ja sam se okrenula i pogledala ga opet. Držao se za srce, glava mu je potonula ispod mora. Panično sam dozvala jednog mlađeg čovjeku da ga izvuče van, jer će se starac utopiti. Samo je produžio dalje potpno gluh i slijep na sve. Valjda nije njegov djed, valjda star je pa nije važno, valjada neko drugi će.....tko, ja sa 50 kila.

Pozvala sam Hitnu i Policiju a uskoro je naišla i jedna dobra duša u liku starijeg čovjeka kojeg sam lijepo zamolila da skoči i izvuče čovjeka. Malo nevoljko to je ipak učinio, a onda sam zamolila još 4 drugih muškaraca da ovom u moru pomognu izvući , sad već mrtvog straca, iz mora.

Još uvijek vidim oči onog starca kako me gledaju, i mislim.....da li je moglo biti drukčije. Da sam došla ranije.....da je onaj čovjek skočio kad sam mu rekla.....da je hitna došla malo brže.....a njegove oči me gledaju....zbogom starče ma tko bio.....neka tvoja duša nađe mir....