Samo jedan korak bio je previše. Jedan jedini korak koji je trebala zaustaviti i dodirnuti ljubav pretvorila je u šetnju bez osvrtanja. Život je stajao na mjestu, a ona je prošla pored njega. 
U neki novi život. 
Osjećaj da je netko gleda, dok je bez posebne želje za kupovinom prolazila pored uredno složenih polica trgovine, nije je prevario. Okrenula se i susrela najzagonetniji pogled, pogled kakav bi mogla pronaći u sjećanjima odgledanih filmova. Na trenutak je pomislia da je možda ušetala u neki ljubavni roman u kojem zaljubljeni mladić zavodi djevojku koja do tog trenutka nije niti znala da on postoji.  
Htjela se okrenuti i nastaviti razgledati ono nešto ... što? Htjela je. Ali obavijena snagom tog pogleda, stajala je na mjestu. 
Koliko dugo, nije znala.  
 
Topla ljetna večer. Lagana glazba poznate pjesme ispunila je prostor notama sna. I opet onaj osjećaj da je dodiruje nečiji pogled. Pogled je pratio osmijeh, osmijeh je laganim korakom prilazio njihovom stolu. Od tog trenutka priča je dobivala sadržaj. Sadržaj koji je tekao rijekom dodira, riječima ljubavi, nestrpljivim iščekivanjem sljedećeg susreta. Sve zagonetke ovog svijeta otkrivali su lakoćom kojom maestral pokreće morsku površinu. Samo jednim dahom.  
S osmijehom na licu spremala se za večerašnji susret. Sretno je trčkarala od kupaonice do ormara namještajući pred ogledalom najzavodljiviji pogled koji je znala. Hodala mu je u susret. Pogledi su prilazili sve bliže. Još jedan korak i ... 
  
Ona je nastavila koračati.
Zašto? Zašto? Pitala se sljedećih noći, dana, godina. 
 
Užurbanim koracima prolazila je ulicom. Kiša. 
Onaj osjećaj da je netko gleda nije je prevario. 
Okrenula se i susrela najzagonetniji pogled kojeg je poznavala. 
Samo smiješak pokazao je svijetu da su prepoznali sebe. 
Koraci nisu zastali.