Po prvi je put u svom mladom životu prisiljen na izbor i Tihomir je isto tako po prvi put u svom životu zbunjen, ne snalazi se, udara u zidove u svom lutanju, zalutao u labirintu, izlaza ne vidi. Tihomir, zvani Tihi, a zbilja je bio oduvijek tih, da je bio još samo malo tiši, postao bi neprimjetan, baš kao da i ne postoji, star dvadeset i četiri godine, zaposlen u automehaničarskoj radnji, poznat po svojoj pouzdanosti, uvijek miran, nasmiješen, učtiv, krajnje ljubazan, postao je preko noći mrk, natmuren mladić, sive mu oči ljutito bljeskale i iznenađivale njegovu okolinu. Na posao je, umjesto prijašnjeg osmjeha i smijeha, donosio šutnju i širio nemir. Posao je i dalje obavljao besprijekorno i njegov je šef bio zadovoljan zbog toga, ali, kao i većinu, počelo ga kopkati zagonetno ponašanje Tihog. Pažljivo ga počeo promatrati i naslutio nesreću. Zlokobna ga šutnja natjerala na pokušaj razgovora sa Tihim, koji je propao u samom začetku.

   - Sve je u redu - odbio je njegovu znatiželju Tihi, brišući masne ruke krpom i gledajući u šefa. - Zar niste zadovoljni mojim radom?

   - Nemam prigovora na tvoj rad - pokušao je šef još jednom - ali me muči tvoja promjena. Nisi više onaj isti dečko koga dobro poznajem.

   - Isti sam - odvrati Tihi, gledajući sa svoje visine od sto i devedeset centimetara. - Možda sam ovakav kakav sam sada onaj pravi ja? To vam nije palo na pamet?

   Šef odustane. Pokušao je, nitko ne može reći da nije: pokazao je brigu i zanimanje za svog zaposlenika. Ako se ovaj ne želi otvoriti...

 

   Radeći na nekoj staroj krntiji, koju je dobro poznavao, jer dolazila mu na popravak svakih nekoliko mjeseci, Tihi, ne uznemiravan od nikoga, spretnim rukama obavljao je posao, mislima odsutan, preispitujući čitav svoj život...

 

   Imao je dvanaest kad mu je otac otišao poslije jedne burne noćne svađe. I dan danas se sjeća te noći, dvanaest godina poslije: kiša je padala, vjetar fijukao, jesen bila u punom zamahu. Sjeća se mame, koja uplakano stoji na sred kuhinje, oca koji viče, crvenog lica i čudno mirišući. Tek nekoliko godina kasnije, Tihi je shvatio da mu je te noći otac zaudarao po alkoholu: bio je pijan, ljutit i nije skrivao svoju ljutnju! Šamarao je Tihinu mamu, dok je Tihi jecao sakriven ispod kuhinjskog stola: tu se osjećao sigurnim. Šamari su odjekivali u njegovoj djetinjoj duši: svaki se put trzao kad bi začuo pljusku i odmah zatim majčin jauk i očevu viku. Zatim je otac grubo i glasno opsovao, izletio iz stana, a majka se bacila na pod, zgrabila njegovo mršavo tijelo u svoj zagrljaj, pa su se tako dugo vremena zajednički ljuljali u svojoj boli, koju Tihi još nije mogao sasvim razumjeti.                        

   Njegov se tata više nikad nije vratio, ostala mu je samo mama. Po prvi put shvativši da ljudi mogu otići iz njegovog života, Tihi se očajno bojao da mu se to jednog dana ne dogodi i sa majkom. Da bi bio siguran u njen ostanak sa njime, uvijek i u svemu joj je udovoljavao: postao primjerno poslušan sin. Svaki majčin savjet, primao je kao vojnik zapovijed: bilo mu nezamislivo postupiti drugačije, protivno majčinoj želji.

   - Krasan sin! - govorila je ona susjedima ponosno mu milujuću plavokosu glavu. - Nitko nema boljeg sina!

   Uživao je u tim pohvalama i sve bi učinio da osjeti dodir majčine ruke na svojoj kosi. Ugađao joj je, a da nije ni znao da joj ugađa. Živio je zbog njenih želja i usmjeren njenim željama, ali nije to znao, nije mogao znati, nije htio znati. Vidio je, dok je odrastao, ulazio u pubertet, kako se njegovi vršnjaci bune protiv bilo kakvog autoriteta, ali se on nije nikada bunio. Pa kakav bi to svijet bio, za ime boga, da ne postoje autoriteti?

   - Krasan sin! - ponavljala je i dalje njegova majka, ponosno ga držeći za ruku još i onda kad je imao već petnaest i zbog čega su ga vršnjaci grubo zadirkivali.

   U petnaestoj se, vođen majčinom čvrstom rukom, pridružio vjerskoj skupini Jehovinih svjedoka, kojima je i sama nedavno pristupila. Čitajući samo ono što bi mu odobrila mama, nije ništa znao o vanjskom svijetu, pa je vrlo brzo i lako upio njihovu doktrinu. Majka je strogo pazila na to što se gleda na televiziji i neprestano ga opominjala na Zlo i ljudsku pokvarenost. Nikome se nije moglo vjerovati, osim svojoj braći iz Jehovinih svjedoka: oni su jedini spoznali pravu životnu istinu, svi ostali su grešnici i osuđeni su na vječne muke u paklu.

   U devetnaestoj se svojoj godini zaposlio, izučivši automehaničarski zanat. Volio je automobile, pogotovo motore, ali je majčina bila odlučujuća: kupio je auto i ona je sva ponosna sjedila pored njega, dok bi je on vozio u Dvoranu, mjesto okupljanja Jehovinih svjedoka, ponosno se šepireći, mada je govorila kako je ponos grijeh.

   U njihovoj grupi, jer bili su podijeljeni u grupe, prava i silno efikasna organizacija, počeo je to pomalo shvaćati, u njihovoj je grupi bila djevojka, njegova vršnjakinja, Blaženka, visoka gotovo koliko i on sam i koju mu je majka neprekidno isticala kao primjer ženstvenosti, pa je i on sam počeo u to vjerovati. Blaženka je bila zgodna cura, visoka sto i osamdeset i pomalo se sramila svoje visine i zbog toga je lagano savijala ramena, nesvjesno težeći biti na istoj visini sa nižim sugovornicima. Pokušao ju je jednog nedjeljnog poslijepodneva poljubiti, ali bio je to sve prije nego poljubac: nije bio razočaran iz prostog razloga što mislio kako tako mora biti. Seksualnost u njemu pažljivo je i uporno zatirala njegova majka. Kad bi, sav drhteći od muke onanirao, osjećao bi veliku sramotu i kajanje, ali olakšanje koje je dolazilo nakon obilnog izbacivanja sjemena bilo je tako...nije mu nalazio imena. Kasnije bi, naravno, nastupilo veliko kajanje i odluka kako više nikada neće ponoviti taj gnusni i protuprirodni čin.

 

   Prije šest mjeseci odigrao se događaj koji je iz temelja izvrnuo njegov ustajali način života bez uzbuđenja i bez nepoznanica. Lovorku je upoznao u kinu: sjedili su jedno do drugog, a on je zbog njene prisutnosti drhtao. Uzbuđenje koje je osjetio samo zbog njene blizine, nadmašilo je svo dosadašnje uzbuđenje u njegovom jednoličnom životu. Poludio je za njom. Lovorka, visoka, crnokosa, plamtećih crnih očiju, doslovno ga odvukla u svoj krevet: eksplodirao je prvi put ni ne prodrijevši u nju, a ona se nasmijala, dražesno, bez zlobe i za čas ga pripremila na slijedeći ljubavni pothvat. Otkrila mu tjelesno uživanje: otvorila mu um, gurajući mu knjige za koje nije ni znao da postoje. Svaki su slobodni trenutak provodili zajedno, bjesomučno istražujući jedno drugo i njemu toga nikad nije bilo dosta. Grabljenje užitka!

   Majka je primijetila promjenu i jedne ga večeri, prije tjedan dana, posjela ga na kauč, položivši mu ruke na ramena i inzistirajući na istini. Kad ju je čula, kao da je nastao smak svijeta: njena se kuknjava orila stanom, a zatim je u pomoć pozvala "brata": svi su se Jehovini svjedoci nazivali braćom i sestrama. Taj je došao i izrecitirao mu bezbroj argumenata koji govore o grijehu koji je počinio, ali se nije dao, borio se, mlako doduše, ali borio se. Nije mogao prihvatiti da je grijeh ovo što doživljava sa Lovorkom. Za njega je to bila svetinja!

   Ono što je bilo najteže, bilo je jezovito poniženje doživljeno u Dvorani, gdje su ga svi sažaljivo gledali govorili mu kako im je jedini cilj ukazati mu na pogrešan izbor i izvesti ga ponovo na pravi, jedini put, vratiti ga u njihovo krilo, kamo i spada i odakle nikad nije ni trebao otići. Osjećaji su se sudarali u njemu: navika da bude poslušan i novootkriveni buntovnik u njemu, nisu mogli opstati zajedno. Kao da su dva bića u njemu: jedan želi pripadati Jehovinim svjedocima, biti uz voljenu majku, uz ljude koje čitav svoj život poznaje, i drugi, koji željno očekuje Lovorku, grabi slatki život sa njom, beskrajno uživa u tjelesnom, ni ne misleći na duhovni život.

   Majka, uz svesrdnu pomoć Jehovinih svjedoka, vuče svom snagom na svoju stranu: Lovorka, svojim mladim, vretenastim, pohotnim i uvijek spremnim tijelom vuče na drugu stranu! Obje su strane jake, snažne i argumentirane. Kako pravilno odlučiti? I što je pravilno? Hoće li ikada to shvatiti?

 

   Radno je vrijeme završilo: pet je poslijepodne, dan lijep sunčan i njemu se ne odlazi kući, mami, njenim jadikovkama i zazivanju Jehove. Umjesto kući, Tihi lagano vozi prema periferiji: odvesti će se negdje gdje će moći razmisliti u miru i konačno odlučiti o svojoj daljnjoj sudbini.

   Stigavši do jednog vidikovca, zaustavi se, izađe iz auta, nasloni se na njega i zagleda u more, plavo, mirno, spokojno. Zuri i ne miče se, dok u njemu, za razliku od mirnog mora, urla oluja, plima osjećaja nadima mu pluća, tjera suze na oči, tijelo mu počinje drhtati i on, ne mogavši više podnijeti sav taj ogromni teret emocija, sjeda u kola, pali motor, nemilosrdno pritišće gas i dok poludjeli snažni stroj lomi niski kameni zidić i leti u zrak, da bi se čas kasnije survao u pedesetmetarsku sivu provaliju, koja ga zove nudeći mu zaborav, Tihi prestaje biti tih i iz sveg glasa promuklo urla:

   - Prokleti bili!!!

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.