Događalo se to redovito negdje pred kraj proljeća, tik pred početak ljeta. Djevojke su plele vijence od cvijeća i bacale ih u vodu. Mladiću su palili krijesove i preskakivali preko njih. Lutka od slame zvana Kupalo već je davno bila napravljena, djeca su na nju obačila žensku odjeću i čekalo se samo na svečanu povorku koja ju je trebala ponijeti do rijeke. Kao i uvijek na dan ljetnog solsticija, a sve u čast božanstva uroda, obilja i veselja, slamnata lutka se palila i bacala u rijeku. Vjerovalo se da je to jedina noć u godini u kojoj paprat cvijeta i taj cvijet ima magičnu moć koja može uništiti demone, podariti uspjeh ili veliko bogatstvo.

Ovom se svečanosti slavio i božanski brak Jarila i Kupala. Naime, upravo je Jarilo, bog proljeća, proljetne vegetacije i plodnosti, na zapovijed svoje majke božice Lade otvario vrata neba, sišao na Zemlju donoseći proljeće. Prije njega ljudi su živjeli duboko u spiljama, sakriveni od vječnog snijega i leda. Vani bi izlazili samo lovci, kako bi uhvatili plijen kojim će prehraniti svoju obitelj. No život se promijenio od kad je Jarilo svijetu donio proljeće. Ljudi su izašli iz svojih spilja, prvi put su ugledali nebo bez oblaka i osjetili toplinu sunca na svojoj koži. Počeli su graditi kuće, kopati bunare i obrađivati zemlju, a sve zahvaljujući Jarilu. Kako je on bio mladić izuzetne ljepote, s krunom poljskog cvijeća, ubrzo se u njega zagledala božica uroda i obilja Kupalo. Njihov brak blagoslovila je čitava božanska svita.

Da ne bi ljudi postali oholi i zli, već da znaju cijeniti dar proljeća, svake godine krajem ljeta Jarilo i Kupalo vraćaju se na nebo, a zemlju prepuštaju Morani koja donosi pahulje i studen.

Ponosna je na svog sina Jarila bila majka božica Lada. Upravo je od nje Jarilo naslijedio moć proljeća.

Povorka je krenula, sve samo razdragana lica. Pjevale su se pjesme i bacalo cvijeće. Bio je to izraz ljudske zahvalnosti Jarilu i Kupalu što su otjerali zimu i donijeli im proljećem, samim tim obilje i veselje.