U izlogu trgovine kućnim ljubimcima

pojavio se natpis “PRODAJU SE PSIĆI”.

 

Neki je dječak pročitavši natpis

odlučio ući u trgovinu da se raspita.

 

“Koliko koštaju psići?”,

pitao je vlasnika trgovine.

“Između 30 i 40 dolara”, odgovori trgovac.

Dječak zavuče ruku u svoj džep

i izvuče nešto sitnog novca.

“Ja imam samo 2.37!

Mogu li ih svejedno pogledati?”.

 

Trgovac se nasmiješi i zazviždi,

a iz kućice u dvorištu došeta

ponosna kujica sa svojih pet mekanih loptica.

 

Jedno je štene vidljivo zaostajalo za drugima.

 Mali se dječak odmah sagne

i nježno podigne šepavo štene.

“Šta nije u redu s ovim psićem?”

Trgovac mu objasni da se štene okotilo

s  jednom kraćom šapom

i da će zato uvijek šepati.

 

Dječak je uskliknuo:

“To je štene koje bih volio kupiti!”.

 

Trgovac reče:

“Ovo štene ne moraš kupovati,

ako ga zaista želiš, ja ću ti ga pokloniti!”

 

Na to se dječak rastužio:

“Ne želim da mi ga poklonite.

Ovaj je psić jednako vrijedan kao i ostali.

Želim ga kupiti po punoj cijeni.

Sada ću vam dati 2.37 i po 50 centi svaki

 mjesec sve dok ga ne otkupim!”

 

Na trgovčevo iznenađenje,

dječak povuče nogavicu svojih hlača

i pokaže svoju iskrivljenu, invalidnu nogu

koju je podupirala metalna šipka.

Tada tiho uzvrati:

“Ni ja nikada neću moći trčati, ni skakati.

Ovo štene treba nekoga ko će ga razumjeti.

Nekoga ko će o njemu brinuti i voljeti ga baš

 takvog kakav jeste.” 

 

 

Nikada ne procjenjujte nekoga 

po onome što ne može učiniti,

već po onome što može.