Šećem tako s psom i srećem prolaznike; rijetko se dogodi da se na nečijem licu ne pojavi  barem blagi  osmijeh kad pogleda moga „medu“. A ta riječ „medo“ i najčešći je komentar. Mnogi ga požele dodirnuti i pogladiti, neki zapodjenu razgovor.

Jučer me u parku dozove žena s klupe. „Znate li da je vaš pas duša nekoga preminulog iz vaše familije? S razlogom je vaš ljubimac!“

„Frikova baš na svakom koraku“, pomislih, ali se ipak pristojno osmjehnem i uzvratim: „O, da? Odakle vam to?“

„Proučavam životinjsku psihologiju…pa mi onda padnu i ovakve misli na pamet. Kad vidim psa s gazdom, odmah mi se pojavi slika neke osobe povezane sa životinjom. Ili mačkom, ili papigom…s kućnim ljubimcem.“   

„A koga ste sad ugledali?“

„Stariju ženu blagog lica…“

„Ali ovo je muški pas! I nije baš tako star“, protestiram.

„Nema to veze, iz života u život duša mijenja i tijelo i spol. Ovaj bi medo mogao biti vaša baka…“

Iako mi se takva ideja učinila kao svetogrđe, suzdržala sam se od komentara kad je medo iznenada dvaput  kratko zalajao.

Je li to bilo  "da"?

„Vidite?!“, pobjedonosno će žena s klupe. „Svašta biste mogli saznati samo da si dopustite.“

Na čas se zbunih jer…jer…moram priznati da mi se često uz psa pojavi sjećanje na baku koja je odavno u grobu. Nešto bi me u psećem pogledu, gegavom hodu, rasporedu boja dlake na glavi, blagom gurkanju… podsjetilo na plavooku krupnu staricu ovješenih obraza – moju baku.

Žena me smela…još mi je rekla neka napravim popis svih kućnih ljubimaca koje smo imali…Neka joj se javim! Je li to vrijedno istraživanja? Vrijeme će pokazati!