Darujem noćima tihim
svaku potisnutu misao i
puštam snovima
da me cijelu obaviju,
noseći tužne trenutke
u mračne ćoškove.

Lomim na komadiće
stakleni kavez u kojem
sakrivam sebe,
sve dok mi noć
istinu ne donese.

Ne želim se otrgnuti od tuge,
ne želim bježati od
moje cjeline
jer će jutrom
sve biti drugačije.

Sakrit ću misli u novi kavez
sa željom
da mi se ne vide tragovi
na licu,
od borbe u noćima.

I čekat ću...
I živjeti
do smrti,
sa neprekidnom borbi
u samoj sebi.

Htjet će duša moja
da mi noći budu
veseli prijatelji.
Sanjat ću na svjetlu dana,
da jednom i ja
ne zaspim
uplakana.