Kad sam ovako, kao danas, zavezana za neki kup sjećanja, bez unutarnje veze sa  sobom ili bez nekog doticaja sa očima duše, znam, da mi srce puca kao staklo polomljeno i da tonem u pijesak mog gentskog kod-a, jer je ovaj dan izmišljen, samo da bih napisala par rečenica…Kad se sklonim tamo, u zavjetrinu mog života, živim moj-naš san… Znaš da sam uvijek tu… probijam se kroz tamu podsvijesti što je zavladala mojim životom… Otvaram oči, ali dijelovi tijela, eteričnih silueta što lebde, pokazuju druge pravce… Odvajam se povremeno od tebe i vraćam se … tebi, drugom… onom koji živi tu… još uvijek. Mutan mi je izvor… umirit ću pjesmu…umirit ću sebe…