Čovjek nikad nije potpuno sretan, jer pokušava vazda uznosito lebditi. Samotan. Tužan. Kao pokajnik. Zato se najrađe sjeti svoje prve ljubavi. Prve mladosti i prvih zanosa. To divno djetinjstvo čisto kao gorski izvor. A ona žena, djevojčica još - neotkrivena. Koliko je samo tu bilo tuge, tišine i sna. Koliko ljubavi. A ljubav je Bog. A moja ljubav je kao i Bog uvijek na početku. I tako ljubeći bez prestanka približavam se bezdanu u kojem postoji žena koja ima u sebi sve što život nema. Ona je tisućustruk slobode i neodređenog sna. Prva ljubav je i prva pjesma, pjesma o ljubavi. To je pjesma o potpunom čovjeku koji voli i mrzi. Mrzi jer voli. I neprekidno se ispovijeda. A ono čemu se ispovijedamo je - riječ. A ta riječ je; moja pjesma koja nalikuje na poludjelu religiju kao što je život poludjelo djetinjstvo. I naša ljubav je - poludjeli život a i naša smrt će jednog dana biti ništa drugo nego poludjela ljubav.

Svaka prva ljubav je lijepa. No istodobno tragična. Ništa na svijetu nije istodobno lijepo i tragično osim prve ljubavi. Zatiče nas i nedužne i zle. Nevini su slijepi, a oskrvnuti ne žele više gledati. Ukoliko progledaju, započinju opasan zanat patnje. Prva ljubav je kao prva đačka bilježnica kojoj ne možemo naslutiti značenje. U njoj se šćućuri tračak zemaljske stvarnosti kad pogled maknemo sa zvijezda. U njoj je skrivena tajna lozinka i bezazleni dodir kad si spreman da se žrtvuješ, da daš sve što imaš a da ništa ne tražiš. Možda samo mali osmijeh na njenoj dragoj usni. Ja sam bio bolestan od prve ljubavi, tih i žalostan. A ona je u svojim djevojačkim grudima pored prve ljubavi nosila i neizlječivu klicu što su je ranom zorom vjetrovi raspuhali po mojim usnama. Taj vjetar nikad ne prestaje kao drugi vjetrovi, on je vječan. Ima lice Boga u čijim njedrima pokušavamo sakriti naše tajne. I naše grijehove. Stare i nove. Velike i male. Svete i bezbožne.