Oprosti što u desetom danu od tvog snježnog daha
sad dodirujem nečije tuđe lice i njegovu kosu…
oprosti što te nisam odtugovala kako treba
oprosti jer ću umrijeti smrću sjenke
i prije toga ti napisati pismo
koliko si me volio.

Oprosti što sam te pokrivala valovima mora
i zato što sam dodirivala
po strunama tvog života neke teme
od čega i gromovi zanijeme
oprosti što sam te dočekala u gradu punom južnog vjetra
i što odlazim bez riječi
jer sam mjesecima bila vjerna
nekoj slaboj točki,
a ti kao bosonog i bijedam
mislio si da sam tvoje duše samo sjena.

Sačuvaj taj plamen neka u vječnost gleda
i na usnama neke druge žene pobijedi tog svjedoka,
dok ću ja zaploviti sjevernim morem moje ljubavi
i otisnuti jednu bijelu jahtu sa dubrovačkog doka.

Bez glasa nestajem jer sam usnama dodirnula kožu
kojom se ne mogu ogrnuti kad mi je hladno,
a ne želim tvoju naklonosti ovih dana
jer mi više nisi u modi
i više tvoje usne ne želim ljubiti gladno.

Iza leđa od granita ja sam umorna od ovih snova
što mi najavljuju život bačen u apetite tame.
Ti si mnogo više učinio od zore novog dana
i vratio si me na početke mene same.

I sad ću filozofski završiti ovu priču o nama
dok pamtim naš susret
kad si me kupio slatkoćom,
a vrijeme je od onda do sada između nas
satkalo mnogo laži što izgovaraju s lakoćom.

Nedorečena sam u svom plavom snu o priči
koju su mi mrtvi pričali iz doba
kad je Isus iz Grala pio,
a tebi hvala, moj mrtvi šapate, što si ipak
u jezeru ljubavi jasne poruke od mene krio.