Osho bi rekao, stani pred ogledalo i gledaj, stoj ovdje dugo i samo gledaj.. Stojim i gledam, i kao što valovi lupaju u plave stijene i razbijaju se tako i moji valovi dolaze...

Jedan za drugim, iz prvog nastaje drugi i vuče ga za sobom. Što gledam? Refleksiju, odraz... Igru svijetla zamučenu percepcijom uma. Slojeve uvjeta zapletene između srca i uma. Nasljeđe predaka, cigle društva koje su stavljene u mene.

Gdje se između svega toga sakrila ljubav? Možda tako nađem sebe, možda kada bi bilo nešto za nači. Čekam da ogledalo nestane, ali ne nestaje ogledalo već polako nestajem ja, valovi se polako smiruju i ostaje samo odraz neba na površini vode a u ogledalu samo odraz svijeta oko njega..
A ljubav, baš onda kada nestanem, kada je moj odraz ništa, ljubav se pokaže u svoj svojoj ljepoti....