Koliko li sam puta već oplakala njegovo papirnato srce,

Koje je bilo tako lako raskvasiti suzama, a tako se teško iscrtati na njemu?

Kao da me svaki put uspio izbrisati do kraja?!

Koliko li sam puta proputovala samu sebe

Da ga napokon napustim?

Kako?

Kad je još uvijek tu zarobljen u meni, u vlastitom grobu i kolijevci

U kojem ga sahranjujem da umre jednom zauvijek, utopljen u morima obožavanja.

Ali u isto ga vrijeme opet hranim i odgajam

Da me nikad ne napusti, da zauvijek ostane vezan za mene nekim nevidljivim lancima

Baš kao što to radi opsesivna majka koja ne može prihvatiti odrastanje najmlađeg djeteta.

Ali on,

On ne želi ništa od mene

Samo me može zaprljati plačem.

A ja, tako luda od sebe i od njega

Shvaćam da sam putnik bez granica u svom izmišljenom svijetu

Mrtvih riječi, mrtvih građevina, mrtvog djetinjstva i zajedno sa sobom već davno mrtvom u Sebi od njega.

Ja sam  stranac koji živi u svom neznanom imenu, u svemiru svojih čuda, u mrtvilu samog Sebe i pustoši svoje duše.

Nema me, već odavno me nema

Jer sam se hranila zaljubljenošću u svoj nemir.