Dok u mracnom kutu
bjesomucno cvili
krvava misao
suzom pokapana.
Skrivena i trosna
u saderanom kaputu
nece nikad ugledati
ni svjetlosti
ni dana.
Ostace samo kao dokaz slova
i zuta hartija
patnjom ispisana.
Ti ne zelis staru,
tebi treba nova.
Obasjana suncem
i ljubavlju protkana.
Ja ne mogu dati
ni ljubav ni srecu,
nit pjesmu punu zvjezdica i cvijeca.
Moje su rijeci tugom okupane.
Zaboravila sam voljeti,
ne znam sta je sreca.
I dok tako osjecaji umiru i venu,
rijeci  postaju trule i suhe.
Ja ubijam ovu ljubav neizmjernu
i utapam jecaje u ove sate gluhe.