Karusel

 

 

Duga listopadska kiša natapa karusel

zametnut negdje na Monmartru.

 

Konjić je zastao u pola propnja,

lađica je ostala u zraku,

na malom biciklu još se vrte kotači,

a u zelenoj kočiji kisnu ostavljene ruže.

 

Nikoga nema da pokrene veselu muziku.

 

Odzvanja li još nekome

cika dječjih glasova, radosni uzvici,

zažareni obrazi i crvene lizalice?

 

Da li bi se još netko nagnuo

i poljubio vrat crnokose ljepotice

udišući slatkasti parfem iz njenih grudiju?

 

Čita li još netko Preverta

i uči napamet stihove o Barbari

kojoj nije smetala kiša u Brestu?

 

Mogla bih kupiti ovaj karusel

i samo za sebe

puštati harmoniku da svira,

a sve one drvene figure

opisivale bi istu kružnicu

i vjetar bi mi mrsio kosu,

bedra bi besramno izvirivala

ispod nadignute suknje,

a ja bih se vrtjela, vrtjela...

 

Mokro lišće platana lijepi se

za poderani pokrov karusela

koji se polako rastače u pariškom predvečerju.

 

Javorka