Isuse

neka se krhotine

mozaika koji stvaraš

poslože u mojoj duši

kada je okolo tmina

da imam svjetla

za samo jedan korak

kada je okolo žalost

da samo jedna suza ispere oči

kako bi opet vidjele ljepotu

dovoljnu za osmijeh duše

kada nepravda ugrize srce

da ga molitva istinom uzljubi

kada samoća progovori na glas

sve što se prešućuje u tišini

zahvalnim pogledom u nebo

da Tvoje ruke

na ramenima osjetim

kada plamen duše jenjava

da ga razbukta Tvoj boravak

ta slatka navezanost u duši

iskrojenoj po Tvojoj mjeri

kada kušnje razlome malu barku

i razbiju je na hridima života

neka Tvoja Providnost

načini od nje novo plovilo

od drveta koje nazivaš

križem spasenja

kada tražim odgovor

budi rješenje rebusa

koje ne uzmogavši naći sama

spoznajem preko

svih anđela koje mi šalješ

dobrih djela

plodova ljubavi

dok prijateljujemo

pred tabernakulom

Tvoga tebe