Bio jednom jedan kralj

Rođenjem stavljen na tron

A kruna mu je odmah dana

 

S njega je vladao

Bio važan,ponosan i ohol

Uvijek u  pravu i sveznalica

Dominirao i svakome tražio greške

No to nije dugo trajalo

Došli su mlađi,ratoborni

Tražeći svoja prava

I s namjerom da ga sruše

S njegova trona

 

Rušenje je proces

Koji  traje i traje

Kralj  mu se odupirao

Nije se dao

Bio je jako bijesan,željan krvi i osvete

Da bi na kraju postao

Jadan i bespomoćan

Prava žrtva

 

Kruna  s trona pada polako

Nikako da padne

Kralj  i dalje pruža otpor

Ali nikako da pobijedi

Otjera uzurpatora

Ostajući tako zaglavljen

U nemogućoj situaciji

 

Napokon kruna padne s glave

(...trebale su godine i godine za to)

Pusti je da se otkotrlja

Na samo dno

 

Odjednom zasja živošću i radošću

Srećom i spontanošću

Slobodan je

Više ga  ništa ne veže

Otpao je i  zadnji končić

Kojim je bio  sputan

Veze su pokidane

Stoljetne,porodične,naslijeđene

Slobodan je

Ni o kome ovisan

Sad može odahnut i reći

Više ništa ne moram

Više ništa ne trebam

Samo ono što želim

Ono što me veseli

I u čemu uživam

 

Postajući poniznim

Tek tad je upoznao sebe.