Vrijeme bez granica njene misli smjestilo je u prostor bez vremena. Vrijeme, stiješnjeno u djelić između neba i zemlje, vrvjelo je željama.  
I tu negdje, zapravo u nigdje, jer vrijeme je čudan smisao nečeg što ne postoji, živi neostvaren život. Moj. Tvoj. Nečiji. 
U toj gužvi želja, u neosvijetljenom dijelu vremena, tiha i usporena koraka, kreće se i njena želja. Pored nje jure tuđe želje, kao da znaju gdje je cilj. Sudaraju se, zaobilaze, vraćaju se. I opet kreću. Vjeruju li toliko u ishod, koliko žele željeti? Jer želja goni želju. Na put začaranog kruga, gdje susreću sebe. Želje postaju ljudi s licima kojem je tijelo izgubilo srce. Jer misle želje neostvarene, da željeti je voljeti lako. Želja u stvaranju ne vidi cilj, a želi, želi do bola, baš to želi. To, čemu ne zna kraj. To, što ne može imati. Nemoguće.  
Zato je njena želja odlučila predati se. Stajat će, čuvana čežnjom. Jurnjavom neće stići u život želje. Želja ne može ostvariti želju. 
Želja je doživjela starost.  
Želi li vjerovati ili željeti? 
 
Ili željeti vjerovati?